• Marija Taraš

Bila jednom jedna rijeka – Diane Setterfield

Nakladnik: VORTO PALABRA d.o.o.

Prevela: Marta Kovač

2020.




Za vrijeme zimskog solsticija, najduže noći u godini, krajem 19. Stoljeća u svartištu Labud na rijeci Temzi zbiti će se neobičan, gotovo čudesan događaj. Uz gornji tok rijeke Temze u to doba postojala su mjesta u kojima su se skupljali vrsni svirači i pjevači kao u Crvenom Lavu u Kelmscottu, u Zelenom zmaju kod Ingleshama ste mogli naći miran kutak uz miris duhana, Plug je bio poznat po metežu i galami, Jelen po kockanju, a u Labud se išlo slušati priče. Tu gostionicu, možda i najstariju od svih već generacijama vode žene, a kći posljednje vlasnice je žena u kasnim pedesetim – Margott, koja uz pomoć svojih dvanaest kćeri, koje su naslijedile majčinu gustu kosu i snažne noge, vodi gostionicu u kojoj njen suprug, slabunjavi ali iznimno talentirani pripovjedač, Joe Bliss goste zabavlja pričama o slavnoj prošlosti vezanoj uz bitku kod Radcottskog mosta. Margott je voljela njegove priče i dobroćudnu narav, a on je bez obzira na krhko zdravlje koje je bila karakteristična za sve Blissove, doživio starost zbog neprestane njege njegove voljene žene. Baš kada su mislili da su završili s proširivanjem svoje brojne obitelji stigao je Jonathann, njihov jedini sin. Jonathann nije bio kao druga djeca, i makar u to doba nepoznata dijagnoza, rekla bih da je Jonathan imao Downov sindrom. Najveća želja ovog vječno nasmiješenog dječaka bila je jednom ispričati dobru priču. Uskoro će dobiti priliku za to.


Te noći, vrata gostionice su se naglo otvorila i uz hladan, zimski zrak s rijeke u gostionicu zatetura muškarac strašnog izgleda (očito ozlijeđenom) u rukama noseći utopljenu djevojčicu za koju su gosti isprva pomislili da se radi o lutki. Muškarca smještaju u drugu prostoriju i pozovu pomoć, a za dijete teška srca ustvrde da je već prekasno. Neobjašnjivo, djevojčica bez daha i pulsa vraća se u život nakon što je pregleda uspješna i žestoko neovisna medicinska sestri po imenu Rita (meni osobno najdraži lik u romanu i jedan od dražih likova uopće).


Ova čudesna reanimacija ne samo da inspirira Labudove pripovjedače da stave svoj pripovjedni pečat na događaje te noći, već i privlači pozornost tri obližnje obitelji koje polažu prava na djevojčicu. Dijete posjeduje neobjašnjivu privlačnost, šutljiva je i mistična poput rijeke koja ju je donijela, a svak tko dođe u dodir s malenom poželi je uzeti k sebi.

Prvo je to imućna obitelj Vaughan, vlasnici tvornice brandy-a, čija je mala kći Amelia nestala dvije godine ranije, bacivši majku u mračnu depresiju.


Slijedi pomalo psihički poremećena, fizički zlostavljana pedesetogodišnjakinja, župnikova kućna pomoćnica koja sebe naziva Lily White. Lily vjeruje da je četverogodišnja djevojčica njezina utopljena sestra Ann, koja joj se povremeno u snovima vraća u život, ostavljajući na lokve na podu njene trošne kolibe na obali rijeke.


Treći je Robert Armstrong, prosperitetni farmer neobičnog porijekla, koji nakon izvjesne istrage otkriva da je napuštena supruga njegovog otuđenog pastorka Robina, udavila njihovu kćer Alice u rijeci a potom počinila samoubojstvo, dan prije nego što je čovjek doveo djevojčicu u Labud.



„Slušala ga je tiho i blago, tako da je on mogao naglas reći što misli, a ponekad je tek nakon što ih je izgovorio postao svjestan svojih misli. Neobično je kako čovjekov um može ostati napola u sjeni dok se ne pojavi prijatelj kojem se možete povjeriti, a Maud je bila taj prijatelj.“


Oživljena djevojčica koja ne može govoriti ili pokazati bilo kakav jasan znak prepoznavanja svojih potencijalnih srodnika, odlazi kući s Vaughanima. Njena "majka" sva zanesena napokon dočekuje povratak svog ukradenog djeteta, dok njen otac "duboko sumnja u djetetov identitet", što za Lily, Armstrongove i sve ostale, zainteresirane za sudbinu djeteta ostaje otvoreno pitanje.

Ove tužne i nerazriješene isprepleću se pomalo zbunjujućim bajkama o tajanstvenoj snazi ​​rijeke - uključujući legendu o „Tihom“ – misterioznom liku koji se pojavljuje u čamcu (teglenici) kad se ljudi na rijeci nađu u životnoj opasnosti i on ih ili vrati na sigurno ili prebaci na „drugu stranu“ ako je njihovo vrijeme došlo – obuzimaju čitatelja ovog romana u vrtlog zadivljujućih narativa.


Kao i raniji roman Diane Setterfield (Trinaesta priča), Bila jednom jedna rijeka u biti je priča o očaravajućoj snazi ​​pripovijedanja i priča koje si problematični ljudi ispričaju sebi i jedni drugima kako bi dali smisao svojim životima ili ih preusmjere u drugom smjeru. Rijeka sa svojim pritocima "zadirkuje i mijenja smjerove“, njeno je putovanje nemoguće zabilježiti i odrediti mu točan početak, rijeka služi i kao metafora - dok se žuri, poplavljuje i daruje i oduzima život – i kao zastrašujući podsjetnik na to koliko ljudski život leži izvan naše kontrole.


Autorica se u ovom romanu često osvrće na samo pripovijedanje, gotovo kao da se radi o još jednom, zasebnom liku. U jednom, pomalo komičnom trenutku, seoski radnik i vrtlar Vaughnovih u Labudu raspravljaju o prikladnoj upotrebi životinjskih metafora za mladu ženu koja je brzo odveslala rijekom. Ostali gosti tvrde kako je vrtlarev opis „odmaglila rijekom" ne zvuči dovoljno dobro.



„Odmaglila je rijekom?“ upita ga neki seoski radnik. „O da, tako sitna djevojka! Ne biste pomislili da žena može tako vrzo veslati.“. „Ali… Kažete da je odmaglila?“ „Da. Nestala je poput magle, to hoću reći.“. „Znam što to znači, naravno. Ali ne možete reći da je odmaglila rijekom.“. „Zašto ne, dovraga?“. „Jeste li ikada vidjeli maglu kako juriša rijekom? Magla se vuče.“ Prolomio se smijeh koji je zbunio i smeo vrtlara. „Magla da juriša? Ne budalite!“
„Morate smisliti nešto što se doista brzo kreće rijekom i tako reći. Zar ne?“. Svi drugi kimnu. „Na primjer vjetar?“ predloži mladi lađar. „On se baš ne vuče.“ Newman sumnjičavo iskrivi lice. „Gospođa Vaughan odvjetrila je rijekom…“. Seoski radnik zavrti glavom. „Ne zvuči ništa bolje.“. „Zapravo, zvuči još gore…“


Polemiziranje o prirodi i načinu pripovijedanja, te što ono znači pripovjedačima ili slušateljima priče, utisak koji pripovijedanje ili slušanje istih ostavlja, način na koji se uvlači u samu priču, ovom romanu pruža trenutke koji najviše tjeraju na razmišljanje.



"Postoje priče koje se mogu propovijedati naglas i one koje treba pričati šapatom, a postoje i priče koje se ne pripovijedaju nikada", započinje jedno poglavlje. „Priča o braku gospodina i gospođe Armstrong pripadala je posljednjima, poznata samo dvijema upletenim stranama i rijeci. Ali nas koji potajice posjećujemo ovaj svijet, nas koji prelazimo granicu između jednog svijeta i drugog, nas ništa neće spriječiti da sjednemo pokraj rijeke i naćulimo uši; onda ćemo znati i mi.“


Mnogim rezonantnim razmišljanjima poput ovih autorica posvećuje relativno malo vremena u knjizi prepunoj raskošnih likova, pucketavih radnji, intrigantnih zaokreta i nevjerojatnih priča s njihovim počecima, dugo umotanim u veo tajni. Ako ništa drugo Bila jednom jedna rijeka je toliko prepuna zanimljivih priča da Setterfield neke od njih rješava prebrzo dok knjiga žuri poput rijeke žuri kraju. Bilo kako bilo, Bila jednom jedna rijeka je duboko zadovoljavajuće štivo i snažna pretkazanje sjajnih priča koje još možemo očekivati od ove izuzetno nadarene autorice.