• Marija Taraš & Jakov Vrdoljak

Božja ruka (The hand of God)



  • Žanr: drama, komedija

  • Jezik: talijanski

  • Redatelj: Paolo Sorrentino

  • Scenarij: Paolo Sorrentino

  • Glumci: Filippo Scotti, Toni Servillo, Teresa Saponangelo





Što su dobri filmovi? Prema jednoj rečenici citiranoj u “Božjoj ruci”, oni su beskorisni osim kao “odvraćanje pažnje od stvarnosti”, nešto što nam je potrebno kad je “stvarnost loša”.


Ova se misao pripisuje nikome drugome nego Federicu Felliniju. Sredina je 1980-ih, a on je došao u Napulj obaviti audiciju za svoj sljedeći film. Ne vidimo ga na ekranu, ali njegove riječi dopiru do ušiju Fabija Schise (Filippo Scotti), mršavog, pomalo opreznog tinejdžera u središtu ove priče o odrastanju.


Odrastanje nikad nije lako, ali čini se da često stvara bogate, izražajne filmove. "Božja ruka" su memoari Paola Sorrentina o njegovim tinejdžerskim godinama u Napulju 1980-ih, o toploj obiteljskoj ljubavi, otupljujućoj oštrini tuge i o tome kako je bol ponekad ono što pokreće ambiciju. Sorrentino — čiji je raskošni film "Velika ljepota" osvojio Oscara za najbolji strani film 2014. — uvijek je inspiraciju, neizravnu ili na neki drugi način, crpio iz svog prethodnika slavnog Federica Fellinija, a ovaj film uvelike uspoređuju s "Amarcordom" Fellinijevom filmu iz 1973. o blaženstvima vlastite adolescencije. Ali ovo i jest način na koji umjetnost ide napreduje: jedan umjetnik nadovezuje se na rad drugog, odajući mu počast, ali i dodajući nove slojeve. "Božja ruka" je divan film, povremeno neobičan ali na najbolji mogući način, i pronicljiv u načinu nošenja s tragedijom i gubitkom.


Sorrentinov mladi "ja" je Fabietto (Filippo Scotti), tinejdžer s kovrčavom kosom i šarmantno iskošenim osmijehom (zamislite talijanskog Timothée Chalameta). Ali prva osoba koju susrećemo je njegova tetka, prelijepa Patrizia (Luisa Ranieri), dok stoji u redu na autobusnoj stanici u filmskoj bijeloj haljini. Čovjek se zaustavlja u limuzini, tvrdeći da je San Gennaro, svetac zaštitnik Napulja; kaže joj da joj može pomoći da zatrudni i time ispuni san koji joj je izmakao. Scena koja slijedi je maštovita i čudna, nabijena više misterijom religioznog folklora nego seksualnošću. Bez obzira na to, kada se Patrizia vrati kući, njezin usijani suprug (Massimiliano Gallo) ne vjeruje njenoj priči već bjesni od ljubomore. U pomoć dolaze Fabietto i njegova majka Maria (Teresa Saponangelo) i otac Saverio (Toni Servillo, "The Great Beauty"). Svo troje sjede na malom motoru i smiju se dok se drže jedno za drugo. To je jedan od onih trenutaka koji izazivaju sinesteziju gledanja filmova, dočaravajući svježinu primorskog noćnog zraka pomiješanog s tragovima ispušnih plinova motora.


Ispada da je Patrizia jedna od onih teta sa sklonošću da se gole sunčaju bez ustezanja, a njezin je nećak promatra s nestabilnom, adolescentskom mješavinom požude i suosjećanja. Film dijeli njegove osjećaje. Ima i brata, ambicioznog glumca Marchina (Marlon Joubert) i sestru tinejdžericu koju ne vidimo niti jednom do samog kraja (u filmu sve svoje vrijeme provodi u kupaonici). Sorrentino odmjerava svoja sjećanja u scenama koje su ponekad možda previše asertivno hirovite, ali su uprizorene s tolikom naklonošću i nježnošću da je lako prepustiti mu se. Postoje sekvence koje prikazuju kako i mladi i stari uživaju u kupanju u moru, te velike večere na otvorenom gdje se obiteljski ekscentrici upoznaju, ispituju, nježno ismijavaju.





Najbolje od svega su scene nježnosti – ponekad prožete munjama bijesa – između Fabiettovih roditelja. Maria ima sklonost praktičnim šalama - scena u kojoj izvodi spačku susjedi, raspirujući ženine snove da postane filmska zvijezda, pomalo je okrutna, ali i tako savršeno izvedena da se ne možete suzdržati od smijeha. A ona i Saverio, unatoč tome što imaju i svoje bračnih problema, dijele odnos koju Sorrentino lijepo bilježi, često bez riječi. Njih dvoje imaju tajnu šifru koja čak i nije toliko tajna, zvižduk - kao da jedna ptica zove drugu, bilo kao pozdrav ili zbogom.


Usred filma, Fabietta obilježi duboka tragedija, koju je najbolje ostaviti gledateljima da sami dožive; trenutak je tako prekrasno izrežiran da ga i ne pogodite odmah. U svojoj tuzi, Fabietto se također suočava s zastrašujućim obvezom da postane i čovjek i umjetnik. Tu je izvrsno prikazana scena u kojoj starija susjeda (Betty Pedrazzi) otvara vrata Fabiettu usred njegove zbunjenosti, te kratki pregled kako je Sorrentino započeo svoj redateljski put, uz savjete manje poznatog redatelja Antonija Capuana (Ciro Capano), također iz Napulja. A tu je i nogomet: ispostavilo se da je argentinska superzvijezda Diego Maradona, koji je oduševio grad kada je potpisao ugovor za njegovu momčad, također igrao ulogu u spašavanju Fabiettova života - a vjerojatno i Sorrentinova života. U Sorrentinovom svijetu Bog očito djeluje na tajanstvene načine.


Tragedija Fabietta navodi da utjehu pronađe u kinu. Takav kataklizmični događaj trajno mijenja samog Fabietta, ali i slabi film oko njega. Fabiettova rodbina, od njegovog brata glumca koji se muči, do oca komunista, povuku se u pozadinu i on počinje dominirati pričom. Pronalazi nove prijatelje, luta ulicama i bori se da sebi prokrči put. Film postaje manji i tiši, te razotkriva granice ovakvog pristupa prikazivanja priče.


Unatoč Fabiettovim paralelama sa Sorrentinovom vlastitom pričom – kao i Scottijevom iskrenom izvedbom – on je više simbol nego potpuno ostvaren čovjek. Uklonimo li svu tu očaravajuću logiku snova u prvom dijelu filma, uviđamo nedostatak jasnoće kada se stvarna radnja pokrene. Fabietto se kreće kroz ostatak filma poput duha. Znamo da će odrasti i postati Sorrentino, ali kao da se i sam Sorrentino bori povezati sve točke. Nije kobno za snagu filma, ali je svejedno jasan pad u trećem činu.


Ipak, ljepota je ono što nosi film. Sorrentino svojom kamerom prelazi preko bujnih valova i luka, te svoje likove uranja u oronule vile i jezivo špiljaste bolničke hodnike. Sve se čini tako grandioznim, što još više ističe vizualni sjaj filma.


Odvlače li filmovi odvratnosti i užasnosti iz stvarnosti ili je pokušavaju iskupiti, alkemizirajući njezinu grozotu u ljepotu? “Božja ruka” snažno se oslanja na drugu mogućnost, ali ne bi rekli da je ovaj film odvraćanje pažnje od stvarnosti, ništa više nego što bi ga nazvali djelom stvarnosti. To je prekrasna tautologija: istinit film o životu stvorenom za filmove.