• Marija Taraš

BUKAČA - MARTINA MLINAREVIĆ

Updated: Aug 14, 2020

Nakladnik: Buybook

2019.



Hrabrost je, prema Wikipediji, jedna od četiri osnovne vrline. Osnovu joj čini jaka i stabilna želja za ispunjavanjem svoje osobne obaveze usprkos velikim preprekama, opasnostima i teškoćama. Hrabrost nije poricanje straha ni odsutnost straha. Naprotiv, ona je odluka da se iz slobodnog izbora učini ono što je potrebno, unatoč osjećaju straha.


Razlikujemo:

· fizičku hrabrost koja označava sposobnost suočavanja sa strahom, bolom ili rizikom od ozljede, smrti.

· moralnu hrabrost koja znači sposobnost da se ide protiv mišljenja drugih ljudi, riskirajući ismijavanje, sramotu ili osude.


Martina je oduvijek bila jedna od onih koji me znaju taknuti u žicu. S njom dijelim više sličnosti nego sam spremna priznati i zaista se ponekad pitam jesam li se s vremenom razvila neku patološku potrebu da se prepoznajem u njoj ili je moj bikovski imaginarijum već u potpunosti van kontrole. „Bukaču“ sam ulovila drugog dana Interlibera i čim sam ugledala naslovnicu znala sam da je moja pretpostavka definicije riječi „Bukača“ manje-više točna. Većina nas je upoznata s pojmom baba Roga ili u mom slučaju Ždroka. Riječ je o strašnom mitskom stvorenju koje živi u bunaru i iz zasjede grabi previše znatiželjnu djecu oduzimajući im sve do čega im je ikada bilo stalo. Nitko točno ne zna kako Bukača izgleda ili zbog čega je osuđena na život u tmini i samoći, ali činjenica jeste da je to dehumanizirano biće bila žena. Jako, jako zla žena.



„Uzmi to dijete i da više nikada nisi došla ovamo!“

Prvo sjećanje u koje nas Martina pušta gubitak je utočišta roditeljskog doma i razbijanje iluzije u koju je vjerovala od malena. Da je on nju rodio. I da će je uvijek i vazda braniti, protiv svega i svih ma koliko naporna bila i koliko god usr**a motiku. Samo što više neće. Kada ga trebala više nego ikad. Kad je kraj svega bio nadohvat ruke.



Goran je obavijestio Soptu, rekao da bi trebalo nazvati moje roditelje. Viknuo je, umrijet će im dijete. Pričali su mi poslije, i jedan, i drugi, kako je viknuo, umrijet će im dijete. Pokušavam zamisliti Gorana koji je uložio sve što ima, sve što jeste, sve što je ikada bio, u nas, u mene, kako izgovara riječi da ću umrijeti.
Je li zaista vjerovao u to, je li zaista pomislio da je kraj, ili je samo viknuo tako da popucaju svi tanjuri na polici u kući u kojoj sam se rodila, gdje je moja mater možda pripremala ručak, raspamećeno držala sve na svome mjestu, bez ijedne packe oduvijek, misija savršene domaćice važnija od svemirske ekspedicije; ili je samo viknuo potresen, viknuo potresom glasnijim od zvuka motorne pile kojom je ćaća možda pripremao već drva za zimu, da rastrese ramena svijeta mog djetinjstva, da zaprijeti mogućnošću da me nikad više neće biti, ali ovaj put zaista.“

Na svoju se treću i najtežu operaciju, silom (ne)prilika, u splitski KBC dovezla sama. Tih dana Martina vodi najveće bitke svog života. Osim straha od ishoda operacije, blizine smrti, čežnje za blizinom, utjehom i dodirom, Martina propitkuje ograničenosti ljudskog srca i uma. Kroz njene zapise saznajemo kako zaista izgleda radikalna mastektomija, kakav je osjećaj tako rasječena stati pred ogledalo i oči voljenih, koliko se krhko osjećaš tako do srca i kosti ogoljen, a opet snažno jer znaš da voliš i da si voljen. Saznajemo također kako je biti odbačen najbližih, svog rodnog zavičaja i prezren od onih kojima nikada nažao nisi učinio. Samo jer misliš, govoriš i činiš drugačije, po svom. Pa ipak, ni oni najhrabriji i najiskreniji nisu imuni na čežnju i nostalgiju za svijetom kojem su nekoć pripadali, za zagrljajima iz kojeg su istjerani.



„Ne sjećam se kako su me izvukli vani, pamtim samo da su mi prvo ispričali kad sam se probudila kako sam te zvala u bunilu, da sam vikala „Tata“ rušeći bolnicu iz očajanja svog grla, kao jedno od one djece s Odjela za opekline, kao mali iz Sinja kojeg su dovezli večer prije, koji je vrelu vodu zalio u svoje maleno biće, da sam vikala „Tata“ i ništa me nije razlikovalo od male djece s opeklinama u tom trenutku, bila sam i Goran sedmdesetih godina u Čapljini kad pada u kazan kipuće vode, a najviše sam bila tvoje dijete, jer svi su nečije dijete dok god na ovom svijetu postoji netko kome mogu vrisnuti „Tata!“.
Jesi li se uplašio tada, jesi li požalio svoje riječi, jesi li pomislio da umirem dok si me nosio s hodnika u krevet na rukama, kao nekada kroz Pionirsku dolinu, kao nekada na bajeru na kupanje?“

No nisu bolest, razvod i odluka da brani svoju tvrđavu jedino što je Martino postojanje uzdrmalo do temelja. U međuvremenu je predložena za veleposlanicu BiH u Češkoj, njene knjigu bivane su izbačene iz knjižara a ona i Una iz slastičarna. Otkazan je njen nastup na festivalu zbog pritisaka „raje“ i spoznora, a ona - šutnula je rak u jajca i slikala se za naslovnicu Gracije. Sve to uz prijetnje, vrijeđanje, omaložavanje, proklinjanja najniže vrste kojima su Martinu željeli reducirati na simbol razvratne izdajice i inih nepoželjnih društvenih osobina. Svojim riječima našili grimizno slovo A kao što učiniše puritanci Hester Prynne u romanu Nathaniela Hawthronea. Nazvaše je bukAčom.



„Stajala sam ispred ogledala, ja bukača. Suze veće od nektarina otkidale su se iz mene. Ja bukača, biće iz čatrnje, iz mraka. Nezapamćeni jecaji iz želuca, iz slijepog crijeva, iz slezene. Grčila sam se ko pokisla prosjakinja s čelom do ruba asfalta.“

Svojom iskrenošću Martina prokazala je koliko smo obmanuti slikama drugih, boljih i poštenijih, onih koji ne čine nažao jednom od svoje najmanje braće. Ali možda i koliko smo obmanuti nama samima i iskrivljenim, nikada do kraja ne propitanim idealima.

Kao kroz osobni dnevnik od boja, zvukova i osjeta, Martina opisuje sjećanja iz djetinjstva nerazdvojiva od Hercegovine, trenutke punine sa Goranom, Unom, prijateljima i ljudima u koje se kune, koji su prošli isti trnoviti put istine. Osim dijagnoza i oporavaka tijela što njenih, što Goranovih, Martina progovara o procesu oporavka načina življenja kroz gradove što se pod prozorom prostiru kao na dlanu, zemlje željne jeke grlenog smijeha, kroz mala sela koja čeznu da se u njima zastane makar na kratko i udahne tišina, ceste koje nas čekaju, koncerte što se slušaju u trenutku a ne preko snimki s mobitela i kroz ljude za koje je odlučila da su najvrijedniji vremena koje joj je dano. I te su priče ono što „Bukaču“ čini snažnim i poticajnim djelom.


Slažem li se u svemu s Martinom Mlinarević?

Ne.

Bi li ja bila blaža i učitljivija naspram onih koje prozivam, naročito prema „mojima“?

Možda.

Bi li umanjivala težinu kamenja u njihovim rukama u težnji da ih opravdam?

Vjerojatno.

Shvaćam li da je sve to poprilično neplemenito i krivo s moje strane?

Svakako, da...


Imati tu sreću u životu isprve donijeti ispravnu odluku ravno je lutriji, a tek rjeđe posljedica neke naše posebne sposobnosti ili promućurnosti. Imati mudrosti i biti dovoljno iskren sam prema sebi te priznati da smo pogriješili, nešto je što bi mogli zahvaliti sami sebi. Ali za imati hrabrosti riskirati sve i do kraja vjerovati da je svaka žrtva vrijedna vlastite istine, na to nas potiču ljudi poput Martine. Oni koji ne skrivaju ništa, ni svoj pakao ni svoj raj, koji su u svakom trenutku spremni posvjedočiti o žrtvi i o nagradi.

Nikada nećeš znati što te u životu čeka i sve što misliš da jesi i imaš u samo jednom trenutku može biti stavljeno na kušnju. Ali ono što će ostati kada i ako dođe vrijeme da te sažvaka i ispljune bolest, problemi, sudbina, neimaština – e to, to je tvoj život, to je tvoja istina. To si ti.


Posljednja godina Martinina života je bila blago rečeno turbulentna. Vjerojatno se našla u vrtlogu događaja i životnih prekretnica kakve većina ljudi ne doživi za sto života, kamo li u jednom putovanju Zemlje oko Sunca. Život ju je šamarao sa svih strana i jedino u što se jest mogla pouzdati je bila ljubav prema životu i Goranu, te nekolicini ljudi koji su se izdigli iznad stigmatizacije i licemjerja društva kojem pripadamo. Zbog sebe, tih ljudi i generacija koje tek dolaze, Martina Mlinarević je našla snage još jednom dignuti svoj glas kao labuđi pjev, prodrmati nas do srži i probuditi iz anesteziranosti vlastita življenja, ponovno stavljajući u fokus tabu raka, uvjetovanost međuljudskih odnosa i društevnog položaja svih onih koje ne pristaju na kalupe i forme koja nisu krojena po srcu.



„Nadomak smrti sada znam da samo žive ljubavi vrijedi živjeti. Ljubavi od ljubavi, od krvi i medicinskog benzina i seksa i galame, da se ima šta pamtiti kad se bide sabirao račun, sve da je sutra, sutra da je… kraj. Od mrtvih se ljudi što hodaju treba spasiti, sebe mrtvoga i taloga bezličnih ustati.“