• Marija Taraš

DANI ZABORAVA - ELENA FERRANTE

Izdavač: Profil knjiga d.o.o.

Prijevod: Ana Badurina

Godina: 2015.



Dane zaborava pripovijeda Olga, tridesetosmogodišnja žena podrijetlom iz Napulja, koja sada živi u Torinu. S Mariom je u braku petnaest godina, imaju dvoje male djece, Ilariju i Giannija. U tihom, razornom uvodnom odlomku, Mario obavještava Olgu da je želi napustiti:



Jednog travanjskog poslijepodneva, odmah nakon ručka, suprug mi je obznanio da me želi ostaviti. Učinio je to dok smo raspremali stol, djeca su se svađala kao i obično u drugoj prostoriji, pas je sanjao gunđajući kraj radijatora. Rekao mi je da je zbunjen, da proživljava neku fazu umora, nezadovoljstva, možda i malodušja. Dugo je govorio o naših petnaest godina braka, o djeci i priznao da nema što predbaciti ni njima ni meni. Držao se staloženo kao i uvijek, osim što je pretjerano gestikulirao desnom rukom dok mi je djetinjasto se kreveljeći objašnjavao da ga neki prigušeni glasovi, svojevrsni šapat, guraju drugamo. Zatim je preuzeo krivicu za sve ono što se događa i za sobom oprezni zatvorio ulazna vrata, ostavivši me skamenjenu kraj sudopera.

 

Isprva je Olga uvjerena da Mario ne misli ozbiljno; uostalom, nije prvi put da se ovo događa. Šest mjeseci nakon što su postali par, Mario je iznenada obznanio da više ne želi vidjeti Olgu, da bi se pet dana kasnije vratio tvrdeći da je 'iznenada izgubio razum'.


Slijedom toga, u početnoj fazi njihova rastanka, Olga se nastavlja ponašati prema Mariju s ljubavlju, spremna izdržati u njegovu opskurnu krizu dok povremeno dolazi u posjet djeci. Ali Olga ubrzo osjeti kako u njoj raste oštro neprijateljstvo, a gorčina se pojačala kad sazna da ju je Mario napustio zbog druge žene, te se njezino držanje počinje drastično mijenjati:



Počela sam se mijenjati. U roku od mjesec dana izgubila sam naviku pomnog šminkanja, s otmjenog jezika koji je uvijek pazio da ne povrijedi druge, prešla sam na sarkastičan način izražavanja, isprekidan pomalo raspojasanim smijehom. Unatoč vlastitom opiranju, postupno sam popustila i pred opscenim načinom izražavanja. Opscenost mi je prirodno navirala na usne, činilo mi se da mi treba kako bih onim rijetkim poznanicima koji su me još pokušavali hladno utješiti poručila da nisam žena koja bi se dala smotati lijepim riječima. Čim bih otvorila usta, osjećala sam potrebu da ismijem, izvrijeđam, okaljam Marija i njegovu drolju. Prezirala sam pomisao da on zna sve o meni, dok ja on njemu znam malo ili ništa.
 


U nastojanju da se smiri, Olga počinje preispitivati ​​svoj odnos s Mariom do najsitnijih detalja u pokušaju da shvati gdje je pogriješila i zašto je njezin suprug otišao. Ali neće trajatu dugo prije nego što njezina potreba za samoanalizom ustupi mjesto osjećajima vođenim ljutnjom i bijesom:



Koloplet ogorčenja, osjećaj zadovoljštine, potreba da stavim na kušnju povrijeđenu moć svog tijela satirali su svaki trag mog zdravog razuma.

 

Dok se Olga trudi zadržati kontrolu nad svojim životom, oni koji je okružuju snose najveći teret njenih frustracija; nasrće na Maria, strance koji joj presjecaju put, i dolazi opasno blizu toga da napusti svoju djecu u vrtovima lokalnog muzeja (blizu kipa Pietra Micce):



Možda sam ih zaista htjela zauvijek ostaviti, zaboraviti na njih, a zatim se, kad se Mario napokon ponovo pojavi, udariti o čelo i uskliknuti: tvoja djeca? Ne znam. Čini se da sam ih izgubila: posljednji put sam ih vidjela prije mjesec dana, u parku pokraj Cittadelle.
Nakon nekog sam vremena usporila, vratila se. Što mi se to događa? Gubim dodir s tim nedužnim bićima, udaljili su se od mene kao da održavaju ravnotežu na komadu plutajućeg drveta i bježe nošeni strujom. Moram ih dohvatiti, zgrabiti, čvrsto ih stisnuti: moji su.
 

Od ovog trenutka Olga pada u duboku depresiju te samu sebe nalazi kako zuri, čak i pada, u najmračnije dubine tog strašnog ponora. Postoji mučna scena u kojoj ona inicira seks s jednim od svojih susjeda, ne iz kakvog osjećaja žudnje (zapravo smatra tog muškarca prilično odbojnim), već iz očajničke potrebe da poništi uvredu koju joj je Mario nanio napustivši je.


Mučena mislima o Mariu i njegovom novom životu, Olga ne može jasno razmišljati niti se koncentrirati na bilo što drugo. Zbunjenost i dezorijentacija vladaju dok se do tada stabilan i uređen život ove žene ruši oko nje. Nakon što je zanemarila plaćanje računa, otkriva da telefon više ne radi; mravi napadaju njezin stan, pas pokazuje znakove trovanja, Gianni je bolestan, Ilarija nepodnoščjiva, a postoji nekoliko scena koje uključuju brave na vratima kao savršena analogija na Olgino psihičko stanje.



Moram samo stišati unutarnji pogled, misli. Komadi riječi i slika međusobno su se miješali, gomilali se, užurbano zujali poput roja osa, davali mojim kretnjama ružnu sposobnost da nanose bol.

 

Iako se naslov, Dani zaborava, jasno odnosi na Marijevo nspuštanje Olge, postoji i osjećaj da se izraz odnosi na Olginu predaju stanju vlastita uma:



Nešto nije uredu s mojim osjetilima. Osjećaji, osjećanje mi je isprekidano. Ponekad im se prepustim, ponekad ih se plašim. Te riječi primjerice: ne znam pronaći odgovor na upitnik, svaki mogući odgovor djeluje mi besmisleno. Izgubljena sam u onome gdje sam, u onome što činim. Zanijemim pred svakim zašto. Gdje mi je glava?

 

U različitim fazama Olgu proganjaju sjećanja na nekoć zadovoljnu ženu iz napuljskog djetinjstva, ženu čiji je muž pobjegao u Pescaru zbog ljubavi prema drugoj. Muž ove žene - "Ta žena izgubila je sve, čak i ime (možda se zvala Emilia) za sve je postala "jadnica", tako smo je počeli zvati kada bi pričali o njoj.", siromašna je žena razderana i uništena gubitkom muža. U jednom trenutku Olga čak propitkuje vlastiti identitet dok se bori da odvoji stvarnost od svoje podivljale mašte: postaje li ona 'jadnica' svog djetinjstva?


Olgi se povremeno vrati osjećaj proporcije, osjećaj da se može oporaviti od ovog užasnog iskustva i izvući iz tog mjesta. Hoće li uspjeti? Pa, nije na meni da kažem, ali ako pročitate ovaj izniman roman, saznat ćete sami. Ili možete sačekati adaptaciju u HBO produkciji gdje će Olgu utjeloviti oskarovka Natalie Portman.


AP Images/Europa


Očekivala sam da će Dani zaborava biti jako dobar, ali on je izuzetno dobar! Ovo je zaista golo i neustrašivo pisanje bez ograničenja, roman koji duboko zadire u ljudsku psihu. Ferrante piše s razornom iskrenošću, propitkujući našu percepciju žene, majke s odgovornostima, koja se nalazi licem u lice s krizom. Priča je mjestimice šokantna i nasilna, a jezik je ponekad eksplicitan, ali on mi se čini itekako potreban da prenese intenzitet Olgine priče. Uznemirujuća, ali potpuno nezaboravna i uvjerljiva knjiga o kojoj ćete razmišljati danima nakon što je pročitate.



To znači postojati, pomislila sam, poskočiti od sreće, osjetiti kako te probada bol, osjetiti velik užitak, osjetiti kako ti pod kožom pulsiraju žile, nema druge istine koju bi trebalo ispričati.