• Marija Taraš

FLEISHMAN JE U NEVOLJI - Taffy Brodesser-Akner

Izdavač: Znanje

Prijevod: Lidija Toman

2020.



U svom debitantskom romanu "Fleishman je u nevolji", spisateljica New York Times Magazina Taffy Brodesser-Akner učinila je nešto zapanjujuće. Zapanjujuće nije to što je napisala knjigu koja je pobrala pohvale, i u komercijalnim i u književnim krugovima. Iako da, doživjela je istinski komercijalni uspjeh, i da nominirana je za nagradu Women's Prize for Fiction 2020.


Izvanredno je što je to što je napisala knjigu koja nudi oštru kritiku laži koja potiče suvremeni feminizam i koja je briljantno prerušena u knjigu o muškarcu.



"I tada sam se uvjerila da je to jednini način da natjerate nekoga da vas sasluša kao ženu - da ispričate svoju priču kroz prizmu muškarca. Ubacite se na teren kao u trojanskom konju, i ljudima je stalo do vas. (...) i ja sam shvatila da su sva ljudska bića u suštini ista, ali neka od nas, muškarci, mogu to biti bez ispričavanja."


Taj je čovjek Toby Fleishman, 40-godišnji liječnik za jetru koji se razvodi od Rachel. Rachel je, saznajemo, statusno opsjednuta socijalna penjačica. Rachel je također primarna hraniteljica obitelji (u ovom ešalonu bogatstva, liječnička plaća je velika promjena u usporedbi s Rachelinom zaradom koja vodi agenciju za talente), ali Rachel je i supružnica koja na početku romana ostavlja dvoje djece s Tobyem usred noći prije nego što potpuno nestane.


Dakle, pratimo Tobyja dok pokušava pronaći Rachel i iz procesuirati kraj njihova braka, brinuti se o djeci i zaraditi promaknuće. Zatim su tu aplikacije. Novopečeni singl Toby otkrio je svijet aplikacija za upoznavanje, svijet koji je u knjizi kao i u stvarnom životu uzbudljiv koliko i iscrpljujuć, koliko podiže samopouzdanje, toliko je smiješan i depresivan.


Brodesser-Akner jednako je zabavna i pronicljiva dok nas vodi kroz, svake osude vrijedan Manhattanov svijet nevjerojatno bogatih, uber-alfa muževa, vukova s Wall Street-a i majki koje ostaju kod kuće s hordama dadilja, hlača za jogu i majica s debilnim natpisima. Iz Tobyjevog uma i svijeta spisateljice izlaze neke iznimno pametne, dojmljive, nevjerojatno smiješne i jednako nevjerojatno ispravne točke o klasi, prijateljstvu, braku i razvodu, starenju i roditeljstvu, ali i ljubavi.


Što me dovodi do Libby. Jesam li spomenla da Tobyjevu priču - zapravo cijelu knjigu - pripovijeda Libby, Tobyeva prijateljica iz studentskih dana i bivša spisateljica časopisa za muškarce koja je postala domaćica iz Jerseyja? Libby je lako previdjeti u prvom dijelu knjige, prikazanom uglavnom kao Tobyjev sveprisutni pripovjedač, umjesto kao stvarni lik s vlastitom pričom.


No kako knjiga nastavlja, Libby postaje osoba sa svojom pričom - a ta priča govori o svijetu koji žene prestaje doživljavati kao ljude jer postaju supruge i majke i, u konačnici, spremnici bez osobnosti koje možemo napuniti poznatim, pojednostavljenim stereotipima koje pripadaju tim ulogama.


Naravno, Brodesser-Akner nije prva koja se bavi problematikom koja se bavi činjenicom da starenje čini da ženine želje, potrebe i osobnost nestanu iz kolektivne svijesti društva. Ipak, ovdje ovo je ponešto drugačije. Ova knjiga ne govori o ženama koje se bore protiv tih stereotipa, a kamoli da ih prevladaju. Umjesto toga, "Fleishman je u nevolji" je dugo zakašnjeli roman o ženama koje nestaju sada, u stvarnom vremenu. Ženama koje nisu znale da će se to dogoditi i njima.


Što će reći, iz Libbyne priče proizlazi Rachelina priča - koja je, naravno, složenija i bolnija od Tobyjeve verzije njene priče - iz koje zapravo proizlaze sve priče o žena koje su se nekada činile kao jednodimenzionalni sporedni likovi u muškim pričama.


Što žene više dolaze u fokus, knjiga postaje sve privlačnija. Prepričavanje Rachelinog traumatičnog poroda njezina prvog djeteta, jedan je od najstrašnijih i najizraženijih trenutaka u knjizi. Činjenica da se nakon toga Rachel osjeća najrazumnijom od žena koje susreće u grupi onih koji su preživjelih silovanje je prokleta, ali ne i netočna procjena svih različitih načina na koji se krše prava autonomije ženskog tijela.


Jednom kada se životi žena u potpunosti ostvare, čitateljima ostaje Rachel, žena koja je svoj život bacila na posao i nesretno završava; Libby, koja je napustila posao da bi postala majka s punim radnim vremenom u predgrađu i nesretno završava; Nahid, žena koju Toby upoznaje u aplikaciji za druženje, a koja nije imala djece i nikad nije radila, a svom je bogatom suprugu nudila puno seksa i nesretna završava; i Karen Cooper, bolničkoj pacijentici u komi jer joj nitko nije uspio dijagnosticirati bolest koju je moglo biti vrlo lako dijagnosticirati gledajući je u oči. I popis ide dalje sve dok se ne zapitate: Kojim točno putem ove žene trebaju ići da stvari krenu drugačije? Kako se izbjeći zamke koje znače biti žena?


I da, problem kod žena jesu muškarci. Jer ako dovoljno dugo pratite probleme bilo kojeg ženskog lika, na kraju ćete naletjeti na muškarca - supružnika koji vara, šefa seksista itd. Ali muškarci nisu neprijatelji. Ne baš. Budući da su žene u knjizi u cjelini podjednako manjkave kao i muškarci, a Toby, naš glavni lik, nikad se zapravo ne tretira kao negativac.


Problem je laži koju hrane same žene: da je seksizam gotov i da je svijet pošten, te da ako žena pravilno odigra karte, može izbjeći da nestane sa scene svog života. Kako to pripovjedačica Libby objašnjava:



„Kad smo Rachel i ja bile djevojčice, liberalno društvo koje je zamalo ratificiralo Amandman o jednakim pravima muškaraca i žena obećalo nam je da ćemo moći biti ono što želimo. Rečeno nam je da ćemo moći biti uspješne, da je u nama nešto posebno i jedninstveno i da možemo postići sve. "


Odatle dolazi do apsolutne evisceracije majica tipa "The future is female" i drugih sličnih mantri kojim nas moderni feminizam hrani. Zaista, cijelu knjigu vrijedi pročitati samo zbog ovog ulomaka.


A problem su ženski likovi, moderne feministice koji su pomislile da bi to zaista i mogle postati. Mislile su da mogu živjeti u svijetu bez barijera koje su kočile žene koje su kročile prije njih. Mislile su da imaju izbor i da mogu biti i majke i radnice i baviti se jogom ili jednostavno nositi joga hlače bez bavljenja jogom, i mislile su da bi sve to mogle imati. To. Sve. Dok se istovremeno smiju ideji da sve to imaju. A to su mislile jer je to slika modernog feminizma kojeg nam prodaju od malena. Od toga da svoju kćer vode na posao do današnje beskrajnog razbacivanja jeftinim sloganima ženske moći i slično. Ali za Libby i Rachel ovo je dio velike laži modernog feminizma. Sve je to "sića" koju žene pogrešno prihvaćaju u zamjenu za doživljavanje istih prepreka koje su žene oduvijek sputavale. (Naravno, ako ne prihvatite tu "siću" svejedno ćete udariti o prepreke.)



Vrijedi napomenuti da Brodesser-Akner nije napisala knjigu ispunjenu ljutnjom. Zapravo, napisala je vrlo smiješnu knjigu, suosjećajnu i srceparajuću. Jednako tako napisala je vrlo umornu knjigu, što je vjerojatno savršena emocija za bilo koju knjigu koja se bavi problemima spola u (tada) Trumpovoj Americi. "Fleishman je u nevolji" je knjiga koja očajnički traži rješenja rodne nejednakosti za koja zna da ih neće pronaći - a opet, spisateljica i njezini likovi ih i dalje bespomoćno, neumoljivo i nevjerojatno šarmantno tragaju za njima.