• Marija Taraš

KAO VODA ZA ČOKOLADU - LAURA ESQUIVEL

Izdavač: Vorto Palabra

Prijevod: Mirjana Polić Bobić

2020.



Početkom 1990-ih, "Kao voda za čokoladu: roman u mjesečnim obrocima s receptima, romansama i kućnim lijekovima" spisateljice Laure Esquivel bila je jedna od najpopularnijih knjiga na svijetu, zahvaljujući dobro napravljenom filmu (IMDB: 7,10/10) i intrigantnoj ljubavnoj priči. Popularnost romana bila je, prema pisanjima, itekako zaslužena pa sam odlučila provjeriti je li sva ta frka oko ovog naslova (koji je zabranjen u meksičkim srednjim školama) opravdana.


Zbog nepravedne i "zadrte" tradicije, glavna junakinja Tita, najmlađa od tri sestre, osuđena je da se mora brinuti za mamu Elenu do kraja života - uskraćujući joj priliku da bude s Pedrom koji joj je izjavio ljubav. Obzirom da njihov brak nije moguć, Pedro pristaje oženiti njezinu stariju sestru Rosauru, kako bi joj mogao biti bliži.


Dok Pedro i Rosaura stvaraju obitelj, a revolucija bjesni u Meksiku, Tita vodi obiteljski ranč. Životni događaji tjeraju je da se osjeća "poput vode za čokoladu - rubu da zakipi" što zbog Pedrove blizine i majčine okrutnosti, što zbog uvjerenja da nikad neće moći umaći nepravednoj sudbini koja joj je dodijeljena.


Njezine čežnje, eruptivna i zapaljiva stanja osjećaju u obrocima koje priprema za svoju obitelj - uzrokujući da oni koji jedu njezinu hranu osjećaju iste osjećaje kao i ona. (Recepti su tiskani na početku svakog od 12 poglavlja, te se čini kako je jednak izazov pripremiti ih kao i kušati.)


Iako je riječ o ljubavnoj priči, "Kao voda za čokoladu" zanimljiva je i kada prikazuje dinamične obiteljske odnose kao i rani feminizam. Mama Elena prikazana je kao dominantna žena koja vlada svojim kućanstvom, a Tita propitkuje ustaljenu tradiciju zbog koje najmlađa kći u obitelji mora brinuti o majci. Evo jednog sjajnog odlomka koji opisuje njezin život:



“Umjesto da jede, satima je promatrala vlastite ruke. Ispitivala ih je i promatrala poput djeteta. Mogla ih je micati po volji, ali još uvijek nije znala što bi s njima radila osim plela. Nikad nije imala vremena za dulje razmišljanje o tim stvarima. Dok je bila uz majku, bilo joj je bezdušno određeno što ima raditi i o tome nije smjela razmišljati. Morala je ustati odjenuti se, naložiti vatru u štednjaku, pripremiti zajutrak, nahraniti blago, oprati suđe, namjestiti krevete, pripremiti objed, oprati suđe, glačati rublje, pripremiti večeru, oprati suđe, dan za danom, godinu za godinom. Ne zastati ni na tren, ne zapitati se mora li baš ona raditi sve to. Sada, kada ih je gledala oslobođene majčinih zapovijedi, nije znala što bi tražila da naprave, jer nikad nije sama odlučivala o tome. "


Ne želeći otkrivati više o raspletu čitave priče (koji do samog kraja vrvi napetošću), samo ću reći da je Titin krajnji cilj raskinuti veze tradicijom, ako ne zbog sebe, onda zbog budućih generacija.


Poneki elementi su me na trenutke podsjetila na Marquezovu "Sto godina samoće", mada u ovoj knjizi ne fali melodrame, povremeno i kiča.

Međutim, čak i ako niste veliki ljubitelj magičnog realizma, u ovom romanu on funkcionira sjajno, jer se začudo, čini prirodnim tijekom čitave priče. Ova prizemna a istovremena čarobna i šarmantna knjiga je - zahvaljujući svojoj kreativnosti i snažnoj heroini - jednako zadovoljavajuća kao i jedan od Titinih obroka.