• Marija Taraš

Ništa se ne opire noći – Delphine de Vigan

Izdavač: Naklada OceanMore

Prijevod: Ita Kovač

2020. (drugo izdanje)



Ne sjećam se što me točno ponukalo da uzmem ovaj roman u ruke, nikada prije nisam čula za njega mada sam za Delphine de Vigan čula zbog njenog drugog romana „Prema istinitoj priči“ koji je pobrao dobre kritike na book blogovima koje rado pratim. Možda je na odabir utjecalo i to da me francuska književnost oduvijek privlačila (kao i film uostalom), međutim sigurna sam da me jako privukla fotografija žene na naslovnici knjige. Kako se kasnije ispostavilo na fotografiji je žena imena Lucile, majka spisateljice i glavni lik i tema ovog romana. Neki će pomisliti „Još jedan roman o majci.“, ta misao je ono što je i samu de Vigan odvraćalo od pisanja ove knjige, naravno uz visoku cijenu i rizik koje donosi iskreno otkrivanje obiteljskih tajni i mana onih koje volimo i „plemenu“ kojem pripadamo.


Roman počinje sjećanjem na pronalazak Lucileinog beživotnog tijela nekoliko dana nakon što je počinila suicid. Njena najstarija kćer, spisateljica uvodi nas u tupo emocionalno stanje koje je slijedilo mjesecima potom, te kako je ono utjecalo na to da se, malo po malo, fragment po fragment, zabilješke koje su nastajale kroz intervjue s ostalim članovima obitelji, prekapanje po predmetima, zapisima, crtežima pokojne majke, sve zajedno stopi u mozaik samozatajnog života koji je Lucile vodila. De Vigan se pita tko je zapravo bila njena majka i što ju je učinilo osobom kakvom je postala, ne toliko iz perspektive djeteta već sada već zrele žene koja je htjela upoznati osobu koja ju je, na svoj neobičan ali iskren način, čitav život voljela. Od samog početka, jasno je da se radi o osobi koja ima kompleksnu, pomalo mračnu ličnost te da je život koji je vodila bio prepun padova i dugih, dubokih tmina.


Da bi „složila“ priču majčina života, počevši od njenih korijena i ranog djetinjstva upoznajemo obitelj Poirier – Liane i Georgesa (Luceiline roditelje odnosno spisateljičinu baku i djeda) te njihovo sedmero djece. Lucile je oduvijek bila samozatajno dijete, pomalo inertna i veoma ju je teško oduševiti nečim. Izrazito je lijepa te već kao mala snima reklame za kataloge ženske odjeće. Očeva je mezimica, koji je očaran njome. Kroz detalje njihova djetinjstva osjeća se je da je patila za više majčine pažnje koja je morala biti usmjerena i raspoređena na ostalu (najčešće mlađu djecu). Nažalost, obitelj je veoma rano obilježena tragičnom smrću tada najmlađeg sina, Anthonya i Lucile se već tada spoznaje da će joj smrt čitav život dahtati za vratom.


„Mogućnost smrti (ili svijest o tome da smrt može nastupiti u bilo kojem trenutku) ušla je u Lucilein život tijekom ljeta 1954., uoči njenog osmog rođendana. Od tada će ideja smrti biti dio nje, kao neki rasjed, ili biljeg, neizbrisiv kao što će poslije biti okrugli sat debelih linija koji će si dati utetovirati na zapešće.“


Lucile se s braćom i sestrama veoma dobro slagala i te čvrste obiteljske spone ostati će neprekinute i imune na sve, osim na smrt. No bezobzira na tragedije i odrastanje djece, glasna i vesela obitelj Poirer kao da je nepresušan izvori ljubi, potpore i razumijevanja. Slike obiteljskog života, ljetovanja, druženja kao da si presvučeni filtrom „vječnog Božića“. Kako pratimo Lucileino odrastanje jasno je da je njen odnos s ocem bio ključan za definiranje njene ličnosti i izgradnju odnosa s drugim ljudima. Vrlo rano se u čitatelju budi sumnja da se iza idilične obiteljske slike krije mračna tajna koje su gotovo svi prešutno svjesni. Vječno zabavna, glasna obitelj prepuna ljubavi zašutjela je kada je bilo najvažnije dignuti glas. Šutnja i skretanje pogleda je obiteljsko nasljeđe mnogih.

Spisateljica nikada nije intervjuirala majčine ljubavnike i partnere, nije ju zanimalo kakvu su sliku imali o njoj obzirom da ljubavni odnosi uključuju previše subjektivnih varijabli koje utječu na način na koji vidimo onog drugog. Ipak, spomenula je kako su dva muškarca koje je najviše voljela došli na njen sprovod, vidno utučeni. Njena majka bila je prelijepa, neobična , voljela je piti, pušiti i upropaštavati se. Bila je nezaboravljiva.


„Činjenica je da sam zaboravila dobar dio onoga što sadrže ti reci, moje je pamćenje sačuvalo tek ono najupečatljivije i nekoliko više-manje cjelovitih scena, dok je ostatak već odavno progutao zaborav. Dok čitam te zapise, upravo je to ono što me najviše doima, ta prirodna eliminacija koju diktira naš organizam, ta sposobnost koji imamo da prekrijemo, izbrišemo, sintetiziramo, ta vještina selektivnog probira koja bez sumnje omogućuje da se oslobodi prostor kao na hard-disku, da se raskrči, da se ide dalje.“


Naravno, u priču o Lucile uključila je i svoj odnos s njom, kao i onaj njene mlađe sestre. Najranija sjećanja su prepuna topline i spontanosti, djevojčice su bile opčinjene svojom majkom i njenim ležernim pristupom odgoju i obiteljskom životu. Kako vrijeme prolazi izmjenjuju se partneri i samoća koji uz egzistencijalne probleme Lucile guraju sve bliže ponoru , djevojčice odrastaju u mučnom i mračnom okruženju zbog majčinih bipolarnih slomova i hospitalizacija. Nakon što situacija s majkom izmiče kontroli obje do punoljetnosti odlaze živjeti u Normandiju s ocem.

Tijekom godina Lucile je bila podvrgnuta raznim liječenjima, postojala su razdoblja potpune obamrlosti daleko od onoga što bi se trebalo zvati životom. Mračno ludilo uzimalo je Lucile na mahove, dovodeći nju i djevojčice do točki toliko kritičnih da raskinu sve veze među njima međutim njih dvije kao da nikada nisu izgubile nadu da će njihova majka barem tu i tamo uspjeti izroniti na površinu svog mraka. I zaista, uspjela je – više puta.


„Danas samo moja sestra i ja imamo uvid u Lucileine tekstove, u njihovu bol i njihovu zbrkanost. Ti me tekstovi pozivaju na red i neprekidno propituju sliku koju o njoj, ponekad i bez moje volje, daje ono što pišem.
Kad pišem o njenom preporodu, u meni zapravo iskrsava moj dječji san, moja Majka Hrabrost izdignuta u heroinu: „Lucile je ostavila iza sebe svoje sate među sablastima. Lucile, koja se nikad nije mogla uspeti po užetu, izdigla se iz bezdana a da nitko zapravo nije znao kako, kakvim zamahom, kojom energijom, kojim posljednjim instinktom preživljavanja.“ Kada to ponovo čitam, ne mogu ignorirati idealnu majku koja usprkos mojoj volji lebdi nad tim recima.“


Mnoga su pitanja vezana za Lucilein život ostala neodgovorena, mnoge tvrdnje nepotvrđene, mnoge istine neotkrivene. Međutim bez obzira na njene dijagnoze ja sam se kao čitateljica odlučila vjerovati joj. Bez obzira na njene padove koji su njenim kćerima prouzročile scene koje ni jedno dijete ne bi trebalo pamtiti i njenu patnju koju su i njih dvije upijale, divim se njenoj upornosti da svaki put iznova izdiže iz svojih tmina, da izdrži ono što joj je najteže padalo – živjeti taj život kao ples na rubu ponora, sve to jer je, koliko je najbolje umjela i znala, voljela svoje kćeri. Možda sam po prvi put u životu „odobrila“ njen odabir da prekine svoj život u trenutku kada je znala da više nema načina da ga učini dostojanstvenim. Luceile je vjerovala da će je jednog dana i njene kćeri shvatiti:


“Znam da će vam ovo biti teško, ali je prije ili poslije neizbježno, a meni je draže umrijeti živa“


Vjerujem da jesu, vjerujem da će mnogi.

Potresan, prelijepo bolan roman o pisanju romana, traženju odgovora, analiziranju vlastitih emocija i otkrivanju istina koje oslobađaju, rasterećuju i liječe.