• Marija Taraš

NORVEŠKA ŠUMA - Haruki Murakami

Izdavač: Vuković & Runjić

Prijevod: Maja Tančik

2004.


I once had a girl Or should I say she once had me She showed me her room Isn't it good Norwegian wood?

She asked me to stay And she told me to sit anywhere So I looked around And I noticed there wasn't a chair

I sat on a rug biding my time Drinking her wine We talked until two and then she said "It's time for bed"

She told me she worked In the morning and started to laugh I told her I didn't And crawled off to sleep in the bath

And when I awoke I was alone This bird had flown So I lit a fire Isn't it good Norwegian wood?


- The Beatles -


Harukija Murakami već je dugo na mojoj TBR listi, pa kad mi je prijateljica spomenula Norvešku šumu kao jednu od svojih omiljenih knjiga, činilo se kao da je došlo vrijeme da dobro poznatog japanskog autora prekrižim sa svog popisa za čitanjem. Ili barem jedan od njegovih brojnih intrigantnih naslova; izbor na Norvešku šumu pao je i zbog činjenice da je upravo ovaj naslov lansirao Murakamija među zvijezde, ali i toga da sam naletjela na ekranizaciju koju želim pogledati pa sam se brže bolje uhvatila čitanja knjige (koju baš i nije lako za nabaviti, usputno rečeno).


U romanu Norveška šuma, tridesetsedmogodišnji Toru Watanabe čuje pjesmu Beatlesa koja ga vraća u sjećanje na njegove prve dvije godine na koledžu u Tokiju, 1968.-1970. U tom trenutku nailazi na djevojku koja je s njim dijelila veoma bliskog zajedničkog prijatelja - prijatelja koji je počinio samoubojstvo nekoliko godina ranije. Uz tu zajedničku tugu i zbunjenost između njih, Toru i Naoko započinju naviku nedjeljnih šetnji gradom. Na Naokoin rođendan se zboje incident koji ih zbližava, ali ujedno i udaljava. U međuvremenu susreće drugu djevojku na predavanjima koja polako ulazi u njegov život i otvara pitanje može li tražiti više od života od brige za slomljenu djevojku koja mu ništa ne može obećati?



"Kleknula je na pod kraj moga jastuka, očiju prikovanih uz moje. Uzvratio sam joj pogled, ali njezine mi oči ništa nisu govorile. Neobično prozirne, sličile su prozorima u neki drugi svijet, ali koliko god dugo da sam zurio u njihove dubine, nisam vidio ništa. Između naših lica bilo je tek desetak pedalja, ali ona je od mene bila udaljena svjetlosnim godinama."

 

U suštini, Norveška šuma je romansa u kojoj jedan mladić pada u dilemu da voli dvije žene u isto vrijeme. Ali ovaj roman čini toliko drugih stvari da bi odbaciti ga kao jednostavnu priču o ljubavnom trokutu bila nepravda.



Norwegian Wood (Japan, 2010) - Director Anh Hung Tran



Ovo je knjiga koja se bavi japanskom kulturom, evocira određeni trenutak u vremenu ali možda je najistaknutije koliko je usredotočena na mentalno zdravlje. Iako je nedvojbeno pretrpan samoubojstvima i mješavinom seksualnog sadržaja, ovaj roman upravlja lijepom i tragičnom ravnotežom ljubavi i tuge. Naoko govori o tome zašto misli da je njihov prijatelj prekinuo život tako neočekivano; ona priča Toru priču o svojoj mrtvoj starijoj sestri; a kroz Naokona pisma i Toruino vrijeme s njom, čitatelj ulazi sve dublje i dublje u uznemireni um same Naoko. Međutim, popis složenih likova tu ne završava. Čini se da se svaka osoba koja nađe mjesto u Toruovom životu, u ove dvije formativne godine, se bori da prevlada neku jedinstvenu osobnu borbu, a Toru sigurno zaslužuje svoje tužno mjesto među njima.




“... nijedna istina ne može izliječiti tugu koju osjećamo kad izgubimo voljenu osobu. Nikakva istina, nikakva iskrenost, nikakva snaga, nikakva ljubaznost tu tugu ne mogu izliječiti. Samo možemo do kraja izdržati tu tugu,i nešto iz nje naučiti, ali ono što naučimo neće nam pomoći da se suočimo s idućom tugom koja će nas zadesiti bez upozorenja.”

 

Murakamijeva konstrukcija romana sprječava da se središnje smrti osjećaju senzacionalizirano; na prvim stranicama čitatelj saznaje kako će završiti Toruov odnos s Naoko, što ovo čini snažnom pričom o samootkriću i bezvremenskoj ljubavi, a ne šokantnim zapletom. Zapravo, radnje je vrlo malo. Norveška šuma je mračni, spori, samostalni bildungsroman koji će se posebno svidjeti obožavateljima Staklenog zvona Sylvije Plath, Velikog Gatsbya F. Scotta Fitzgeralda i Lovca u žitu J. D. Salingera. Jedina moja kritika je da je pažljiv način na koji se istražuju dvije smrti koje najviše utječu na Torua donekle potkopan od strane nekoliko sporednih likova koji imaju sličnu sudbinu. Čak i Smeđekošuljaš, čiji je odlazak iz priče ostao misteriozan, ostavlja čitatelja s mučnom brigom koju možete samo baciti na gomilu beskrajnih šala u knjizi koja je prepuna smrti i depresije.


Ako do sada mislite da Norveška šuma zvuči kao vrlo tužna priča, isprekidana tragedijom za tragedijom, u pravu ste. Kad sam završila ovaj roman, vratila sam se početnim odlomcima kako bih ponovno pročitala dojam starijeg Torua o pjesmi Beatlesa i našla se gotovo na rubu suza - što je rijetkost. Ali razlog zašto je sva ova tuga toliko učinkovita je taj što Murakami njome preplavljuje čitatelja zajedno sa svim obećavajućim emocijama Toruovih prvih ljubavi; to je savršena mješavina koja boli tek nakon što se uspije izdići na površinu.


Šezdesete općenito nisu doba o kojem me zanima čitati, ali Murakami ih jednostavno prenosi i osvaja. Velik broj pjesama Beatlesa spomenutih u tekstu sam ponovo poslušala i nanovo otkrila, koncept lječilišta nalik komuni veoma me zaintrigirao.



Mislim da je i više nego očito da Norveška šuma ima veliku preporuku s moje strane. Tako mi je drago što sam napokon pročitala jedan od Murakamijevih romana, a ovaj me se dojmio na tolikoj razini da zasigurno neću stati na samo još jednom.

Hm, Kafka na žalu? Što vi kažete?