• Marija Taraš

parovi u zatočeništvu - esther perel

Nakladnik: Vorto Palabra

2019.


Moram priznati da je ovo prva knjiga ili priručnik o intimi i erotici, kako ga neki nazivaju , koji sam ikad pročitala. Nisam sigurna je li to dobro ili loše, međutim knjigu sam počela čitati s blagom predrasudom koju imam prema self-helpu ( ništa osobno samo nije moj „đir“, makar sam ih pročitala više nego bi bila spremna priznati), a na kraju sam ostala više ugodno iznenađena.


Esther Perel, psihoterapeutkinja i konzultantica velikih korporacija diljem svijeta napisala je ovaj best-seller i svoju prvu knjigu 2006. godine, koja se zapravo razvila iz članka o erotskoj inteligenciji kojeg je objavila. Njeni govori na TEDex konferencijama pregledani su preko 20 milijuna puta i danas kotira kako jedan od najoriginalnijih i najpronicljivijih glasova kada je riječ o suvremenim vezama. Da bismo razumjeli zašto dolazi do opadanja razine žudnje u dugotrajnim vezama, Esther Perel se prvo baca na analizu onoga što zapravo tražimo u dugotrajnim vezama, kakva su naša očekivanja i potrebe, koliko naš karakter i životne okolnosti utječu na način na koji doživljavamo seksualnost, a tek potom autorica pokušava kroz razne primjere i pristupe objasniti prirodu ljudske potrebe za stabilnošću ali i ne zatomive želje za osjećajem ugode i uzbuđenja.


Nešto na što se autorica često poziva jeste to kako prisnost utječe na intimne odnose između partnera. Zanimljiva je teza da je naša želja da s nekim budemo „jedno“ zapravo ono što utječe na to da sve manje čeznemo jedno za drugim. Daleko od toga da ne bismo trebali njegovati prisne odnose s osobama koje volimo, ali Perel smatra kako u svakom zdravom odnosu treba postojati autonomija.



... „prisnost je prepoznata kao potreba tek kada ju je postalo teže postići“. Industrijalizacija i posljedični uzlet urbanog života pokrenuli su goleme promjene u strukturi društva. Rad i obitelj su sve udaljeniji, kao i mi; postali smo odvojeniji i usamljeniji, sve više u potrebi za suvislim kontaktom. Nasuprot tome, kada ljudi žive u bliskim zajednicama izglednije je da će težiti traženju vlastitog prostora, nego uspostavljanju prisnog dijaloga. (…) Kada ljudi žive jedni drugima na glavi, ne postoji izolacija koji je potrebno nadići, pa te osobe pokazuju znatno manje zanimanja za zapadnjačke ideale srednje klase o prisnim odnosima. Životi su im i bez toga dovoljno isprepleteni.

U ovom našem svijetu trenutačne komunikacije, svoje odnos nadopunjavamo različitim elektroničkim napravama nadajući se da ćemo pomoću njih postići bolju povezanost. Ta društvena mahnitost skriva duboku glad za ljudskim dodirom.“


Autorica također analizira kako stereotipi mogu utjecati na razinu iskrenosti i otvorenosti koju imamo u erotskom smislu naspram partneru.



Neki bi rekli da je Elizabethina želja za podčinjavanjem samo rekonstrukcija tradicionalne muške dominacije. Takva tumačenja tvrde da su seksualni odnosi u kojima jedan partner dominira i preuzima kontrolu, dok je drugi pasivan i slab, u suštini hijerarhijski i opsesivni, da je riječ o seksističkom ponavljanju patrijahata. Međutim, stvarni zatočenici rijetko imaju želju pretvarati se da su zatočenici. Samo slobodne osobe imaju izbor da se pretvaraju.


Činjenica da živimo u vremenima kada imamo osjećaj da je i ljubav postala komercijalna roba kojoj moramo podignuti i pod svaku cijenu očuvati vrijednost, otkriva koliki je pritisak na suvremenim vezama kako bi ispunile zadane tablice i probili ciljeve, kako bi već sutradan ponovo podignuli „ljestvicu“:



Žudnju je iznimno teško zadržati tijekom duljeg vremena upravo zato što taj osjećaj iziskuje pomirbu dvaju suprotnih sila: slobode i obveze. Nije to, dakle, isključivo psihološki ili praktični problem, riječ je i o sustavnom problemu. (…) Jednake polaritete nalazimo u svim sustavima: stabilnost i promjena, strast i razum, osobni interes i kolektivna dobrobit, djelovanje i promišljanje ( da nabrojimo samo nekoliko). Ove su napetosti prisutne kod pojedinaca, parova i velikih organizacija. Izražavaju dinamiku koje je dio same prirode stvarnosti. … polaritete opisuje kao parove međusobno povezanih opreka koje čine jednu cjelinu – nije moguće odabrati samo jedno nauštrb drugoga, sustavu je potrebno oboje da bi se održao.
Živimo u vremenu u kojem brže znači bolje, a kontrola je moć, u kojem je rezultat važniji od samog postupka, pri čemu se rizici mogu matematički izračunati. Životi su nam prenatrpani raznim obvezama, pa dolazimo u iskušenje da pojednostavnimo tu egzistencijalnu kompleksnost. Jednostavno nemamo vremena ni strpljenja za promišljanja koja će nas dovesti do nekog zaključka. Radije djelujemo i tako ponovo imamo osjećaj da je sve pod kontrolom. U praksi susrećem parove koji se žale kako se od rutine vlastitih života osjećaju obamrlo. No ako se neprestano trudimo biti pragmatični u „obavljanju seksa“ čime postižemo redovitost – pristojan prosjek – izlažemo se opasnosti da još više pogoršamo onu bezličnost koju nastojimo izbjeći. Erotika nas izaziva da potražimo drugačiju vrstu rješenja, da se prepustimo nepoznatom i neuhvatljivom te da raskinemo okove racionalnog.

Mogu li naši današnji odnosi dovoljno osnažiti da podnesu sirenski poj nepresušnog užitka? Uz neprestane poticaje da staro zamijenimo novim, dok seksualne slike vječito prikazuju samo mladost i ljepotu (budući da nitko ne stari osim vas) i dok seks na internetu udovoljava i najosebujnijim hirovima, možemo li uopće očekivati sretni i zadovoljni s jednom te istom osobom pedeset godina? Porota još uvijek vijeća o tome. Obećavaju nam trenutno zadovoljenje koje je izgleda dostupno svima osim nama. A sve to samo osnažuje veliki raskorak između onoga što nas ohrabruju da želimo i onoga što nam je dopušteno imati. Puritanizam i hedonizam se sudaraju.


U jednom se (veoma poučnom) poglavlju Esther Perel bavi pristupom mladih naspram seksu. Bilo je zanimljivo čitati njen razgovor sa studenticom koja joj je objašnjavala kako „stvari“ danas stoje i ponovo uvidjeti kako s generacije na generaciju nesvjesno prenosimo pomalo iskrivljene slike o sebi i svojoj intimnoj prirodi:



Pornografske stranice preplavljuju Internet, no mi još uvijek raspravljamo je li potrebno u škole uvesti seksualni odgoj i, ako jest, trebamo li ga nazvati „seksualni odgoj“ ili se odlučiti za mnogo manje slikovitu predodžbu „zdravstvenog odgoja“?
Europljani, pak na adolescensku seksualnost gledaju kao na normalnu fazu razvoja zdrave seksualnosti odrasle dobi. Seks nije problem, no neodgovornost u vezi sa seksom jest. Stoga u Europi postoji pandan sloganu „Ne ja, ne sada“, a glasi „Siguran seks ili nikakav seks“. Vrijedi napomenuti i da se u Europi tinejdžeri u seksualne aktivnosti upuštaju u prosjeku dvije godine kasnije od američkih tinejdžera, a stopa rađanja u tinejdžerskoj dobi u Europi nevjerojatnih je osam puta niža. Kako to da američko društvo, s tako jasnim protivljenjem tinejdžerskom seksu, proizvodi takve statističke neugodnosti?


Ono što me najviše zanimalo i jedan od najopširnijih poglavlja jeste bilo ono vezano za roditeljstvo i promjene koje dolaze s njim. U mnogim sam se situacijama prepoznala i makar sam već i prije znala što je potrebno učiniti za sebe kako bi kao zadovoljna osoba pristupila očuvanju bračne idile, bio je dobar osjećaj dobiti potvrdu da je sve što osjećaš normalno i da je gotovo sve rješivo ako se pronađe volja i razumijevanje za onog drugog.



Odlučile smo zajedno poraditi na izgradnji zdravog osjećaja za vrijednosti koje se tiču mnogih postupaka, od jutarnjeg ispijanja kave i čitanja novina bez obzira na to je li kuhinja u neredu, pa do druženja s prijateljicama, čak i ako to znači da će Nico dvije večeri za redom morati čuvat bebu. Maria bi se trebala osloboditi ideje da je za užitak potrebno platiti, tako što će ispuniti sve dužnosti i unaprijed se za sve pobrinuti. Uhvatile smo se tog kompleksnog sustava pravednosti i zasluga, u kojem sve mora biti savršeno nepristrano kako bi se sebičnost neutralizirala.


Osobito me dojmilo kako Perel svojim čitateljima pokušava ukazati na važnost ljudskog dodira , te kako je komunikacija govorm tijela nepošteno degradirana i zanemarena.



Tijelo je najčišće i najiskonskije komunikacijsko sredstvo. Roland Barthes je napisao: „ Ono što jezik prikriva izgovoreno je kroz moje tijelo. Moje je tijelo tvrdoglav dijete, moje je jezik vrlo civilizirana odrasla osoba.“. Tijelo je naš materinski jezik – naš posrednik u komunikaciji sa svijetom mnogo prije nego što izgovorimo prve riječi.


Ističe koliko koristan i blagotvoran učinak mašta može imati:



Kroz maštarije se popravljamo, iskupljujemo, preobražavamo. Na nekoliko se trenutaka izdižemo iznad stvarnosti života, a samim time i iz stvarnosti smrti.
Maštarije nam izriči istine o nama samima do kojih bismo inače teško doprli. Otkrivaju nas u najogoljenijem stanju i na tajnovit način prenose naše najdublje želje.


„Sjena trećeg“ jedno je od najkontroverznijih poglavlja i koliko sam uspjela vidjeti po komentarima i recenzijama na GR, oko ovoga su se dosta lomila koplja. Ne mogu reći da mi je baš što autorica u ovom poglavlju donosi prihvatljivo niti primjenjivo, ali mi je razumljivo i shvaćam što je „pjesnik“ htio reći.




Kada prihvatimo slobodu svog partnera unutar veze, manje ćemo biti skloni potražiti je negdje drugdje. U tom smislu, pozivanje trećega do određene mjere sprečava nestabilnost veze i pritom je čini primamljivijom. Treći prestaje biti sjena i postaje prisutnost, nešto o čemu je moguće otvoreno razgovarati, šaliti se i poigravati. Kada smo sigurni da možemo reći istinu, manje ćemo biti skloni tajiti stvari.
Oscae Wild je napisao: „Na ovom svijetu postoje samo dvije tragedije. Jedna je dobiti ono što želimo, a druga je to ne dobiti.“. Razočarani smo kad nam želje nisu ispunjene. Frustrira nas ka ne dobijemo povišicu, kad nas ne prime na fakultet, kad ne prođemo na audiciji. Kad je objekt te želje osoba, njezino nas odbijanje čini usamljenima, bezvrijednima, nevoljenima ili – još gore – nedostojnima ljubavi. No kada dobijemo ono što želimo, ugrožen je upravo onaj ushićeni osjećaj želje. Slast čežnje, složene strategije zavođenja, uzavrele maštarije – ukratko sva aktivnost i energija koju smo ulagali u želju ustupa mjesto pukoj činjenici da sad nešto imamo. Sjetite se samo posljednje stvari koju ste toliko žarko željeli sve dok je niste dobilli. Sad kad je vaša, možda uživate u njoj, možda je volite, no želite li je i dalje? Sjećate li se uopće koliko ste je na početku željeli? Gail Godwin je napisala: „Čežnja će uvijek biti intenzivnija od uzvraćanja ljubavi.“.


Ovo nije knjiga koja će vam dati odgovore na sva pitanja, ovo je knjiga zbog koje ćete si postaviti prava pitanja i koja će vam ukazati na koje načine biste mogli pristupiti pronalasku odgovora. Neki čitatelji će zamjeriti nedostatak konkretnih i praktičnih savjeta (korak-po-korak) i ako ste u potrazi za takvim „priručnikom“ ovo možda i nije knjiga za vas. Drugi se pak neće slagati s tezom koja tvrdi da prevelika prisnost ima negativan utjecaj na eros ili će čitajući „Sjena trećeg“ pomalo zgroženo odmahivati glavom. Ali ako želite pročitati knjigu zbog koje ćete o intimi i erotici, kako svojoj vlastitoj tako i partnerovoj, odvojiti vrijeme kako biste se možda po prvi put posvetili dubokom promišljanju o njima – onda je ovo knjiga koja bi vam mogla dati novu perspektivu. Meni se osobno veoma svidjela, ok – možda ne mogu biti pristrana jer nisam vična ovakvim priručnicima, ali sasvim sigurno vam mogu potvrditi da sam dugo nakon što sam pročitala „Parove u zatočeništvu“ s bliskim ljudima dijelila dojmove i da, malo otvorenije pričala o onome „o čemu se ne priča“.


Ljubav u dugotrajnim vezama pati od jedne velike iluzije – mislimo da nam partneri doista pripadaju. No prava istina je da su oni nepobitno odvojeni od nas i zauvijek ostaju nesagledivo tajanstveni. Čim ovo počnemo shvaćati, kontinuirana žudnja postaje stvarna mogućnost. Uvijek me iznenadi kako nagla prijetnja statusu quo (afera, zaljubljenost, produljena odsutnost ili čak stvarno dobra svađa) često uspijeva rasplamsati žudnju. Samo strah od gubitka može dati novi sjaj starim cipelama, tako ih savršeno prelakirati da izgledaju kao nove.