• Marija Taraš

Parvanino putovanje – Deborah Ellis

Izdavač: Znanje

Prevela: Lidija Vinković

2019.




Novi roman Deborah Ellis zapravo je nastavak uspješnice Djevojčica iz Afganistana (prodanog u više od 200 000 primjeraka diljem svijeta) koji se može čitati kao zasebna cjelina. U romanu nastavljamo pratiti trinaestogodišnju Parvanu u potrazi za majkom i braćom i sestrama u ratom razorenom Afganistanu, nakon što izgubi oca s kojim je do tada putovala. Zbog sigurnosti ulazi u ulogu dječaka te se naziva Kaseem, ali primorana je bježati iz sela u kojem je sahranila oca kako je ne bi prodali talibanima. Vremena za žalovanje nema. Parvana nema konkretno odredište, samo se nada da će negdje naći svoju izgubljenu obitelj. Ona je dijete koje mora donositi teške odluke, kalkulirati s hranom koje gotovo nikada nema i dobro procijeniti sigurnost mjesta na kojima se zadržava.


Vrijeme si krati ponavljanjem tablice množenja i drugog znanja koje joj je za vrijeme putovanja prenio otac. U bombama razrušenom selu, među ruševinama nalazi izgladnjelo, uplakano djetešce pored beživotnog tijela njegove majke. Parvana niti trenutka ne dvoji te uzima dijete sa sobom, zajedno s sitnom zalihom hrane i ponešto odjeće i bježi pred nadolazećim talibanima. Kasnije upoznaje Asifa, dječaka bez jedne noge koji se pobjegavši od nasilnog strica skriva u špiljama afganistanske divljine. Asif je nedvojbeno arogantan i bezobrazan, ali obožava malenog (kojega je Parvana nazvala Hassan) i izvrsno se brine o djetetu. Svjesni da se zalihe hrane i vode tope, ovaj trojac kreće dalje na iscrljujuć put ispunjen agonijom gladi, straha i beznađa. Kada su gotovo sasvim klonuli, susreću neobičnu djevojčicu Leilu, koja je uspjela preživjeti sa svojom katatoničkom bakom u skrovitoj dolini, tako što je kupila ostatke ljudi ili životinja koji su nastradali u minskom polju u blizini njene trošne potleušice. Leila ih svo troje prima u svoj dom i djeca u tom paklenom okruženju, uz svoj rad i trud stvaraju svoj mali raj - Zelenu dolinu. Brinući se o domu, dvorištu, povrtnjaku, malenom Hassanu i baki kojoj polako vraćaju volju za životom, djeca po prvi put u romanu uživaju u osjećaju sigurnosti i zajedništva. Nažalost, ne za dugo. Sve završava kada bombe počnu padati, uništavajući njihovu malu dolinu i ubijajući Leilinu baku. Djeca su prisiljena nastaviti besmislenu potragu. A put postaje sve teži, sve opasniji. Kad napokon stignu u izbjeglički kamp, ​​u početku se čini da je spas blizu. Maleni Hassan koji je već praktički na umoru zbrinjavaju u klinici, a ovo troje malo starijih dobivaju utočište. Ali čak i ovdje, hrana, voda i sanitarna sredstva nisu dostatna – i tada shvaćamo da za Parvanu i njene prijatelje pobjeda ne postoji.


Parvana zapravno nema antagonista protiv kojeg bi se borila. Njen protivnik je surovi, ratom izmijenjeni krajolik, okrutna vladavina talibana, bombe koje padaju s neba, minska polja, hrana i utočište kojeg gotovo i nema.


Ovo je roman o preživljavanju. Preživljavanju najranjivijih. Parvana i ostali likovi doživljavaju takve poteškoće i traume koje i kod odraslih rezultiraju nekom vrstom očajnog ludila i okrutnosti. Kod djece pak češće rezultira srčanošću i otpornošću, mada imaju svoje trenutke slabosti kada prevlada sebičnost i grubost – ponovno sve zbog tereta surove stvarnosti na njihovim malim plećima. Ipak oni su iznad svega samilosni i praktični. Zapravo, većina ljudi s kojima se Parvana susreće pokušava biti velikodušna jer je patnja zajednički neprijatelj koji ljudi više zbližava, a nego što ih razdvaja.



„Neki muškarac prođe pokraj nje noseći bebu. „Neka netko kupi moju bebu, molim vas, da mogu nahraniti obitelj, molio je. „Moja druga djeca umiru od gladi. Molim vas, neka netko kupi moju bebu!“
Glasni, očajnički vrisak stigne Parvanine uši i ona shvati da dolazi iz njenih vlastitih usta.
Neka žena u burki, zakrivena lica, dođe do Parvane i zagrli je. Nježno je govorila paštunski. Parvana nije razumjela ni riječi, no osloni se o ženina utješna ramena, uzvraćajući joj zagrljaj. Potom žena požuri dalje sustižući supruga.
Ništa se nije promijenilo, no Parvana se iznenada osjeti mirnijom i jačom. Uputi se natrag u njhova skloništa ispričati sve Leili i prenijeti joj zagrljaj.“


Spisateljica se dugo bavila humanitarnim radom i ako anti-ratna aktivistica provodila je vrijeme u afganistanskim logorima gdje je imala uvid u svijet u koje se ta djeca rađaju, žive i nažalost umiru. Njeno iskustvo joj je zasigurno dalo jasnu sliku o tome kako djeca zapravo doživljavaju patnju i ona ga je na jednostavan i razumljiv način predstavlja čitateljima svih generacija. Ovo je knjiga koja nam pruža uvid u jednu stvarnost koja ne bi trebala postojati, ali i u kojem hrabrost i suosjećanje usprkos svim teškoćama, prevladavaju.


Svi prihodi od knjige bit će donirani neprofitnoj organizaciji

Canadian Women for Women in Afghanistan (www.cw4wafghab.com).