• Marija Taraš

Pjesme - Miro Gavran

Izdavač: Mozaik knjiga

2013.


Postoje dani kada smo potrebiti lijepoga. Nešto što će nam popraviti večer, olakšati teret svakodnevnice i u dušu uliti malo staloženosti i spokoja. Miro Gavran jedan je od velikana suvremene hrvatske književnosti. Njegove su knjige prevedene na 35 jezika doživjevši stotinu izdanja, a u njegovim dramama i komedijama koje su premijerno uprizorene više od 250 puta uživalo je više od 3 milijuna gledatelja diljem svijeta. Uopće dosegnuti toliki broj ljudi zvuči nevjerojatno. Osim toga doživjeti festival posvećen vašim djelima van zemlje iz koje potječete govori dovoljno o konstanti i izvanrednoj sposobnosti Mira Gavrana da dopre do čitatelja i gledatelja.


Mislim da su „Svašta u mojoj glavi“ i „Zaljubljen do ušiju“ bila prvi naslovi Mira Gavrana koje sam pročitala. Podosta kasnije je na red došla „Klara“ i „Kako smo lomili noge“. Ruku na srce, tu sam stala. Tek sam nedavno otkrila „Pjesme“ izdanu još 2013. (Mozaik knjiga), i ispada da je to prva zbirka pjesama ovog velikog autora koji je sam pomno odabrao pjesme koje su uvrštene u zbirku. Pjesme su podijeljene u četiri cjeline - “Neupotrebljivi zapisi”, “Hrvatska 1991.”, “Staromodne pjesme” i “Biblijske pjesme”.


“Neupotrebljivi zapisi” su itekako upotrebljivi ciklusi pjesama kao promišljanja o životu i značajkama koje smo mu pridodali, značajkama koje pripadaju ljudima samim. Pjesme zrače blagošću i dostojanstvom duše izmirene sa svijetom i samim sobom, pričajući o odbacivanju gorčine i negativnih osjećanja, prihvaćanju poteškoća koje nas itekako određuju kao ljudska i duhovna bića, te isticanjem kako strah od poraza i žal za bilo čim nema svrhu samo po sebi.



MISAO OD KOJE BJEŽIMO Ugodno je vjerovati u ispravnost svojim misli i pokreta. Uzimati sebe kao mjerilo svih stvari. Prezirati sve strano i od nas različito. Ali bez duboke sumnje koja sažiže mozak i isušuje grlo, ostajemo tek samozadovoljne ništice. Neka je blažena misao od koje bježimo.


Miro Gavran kaže da „rađanje uvijek nalikuje umiranju“ i tako zaista jest. Postići vlastitu dostojanstvenost u pobjedama i porazima, osloboditi se tereta mržnje i sitničavosti, nadrasti svoje ambicije, izmiriti se sa zakonima života i prepustiti se blagosti otvoriti će nam mogućnost pronaći vrlinu u svemu.



OVLADAVANJE ŽIVOTOM Život je bogatstvo – odbacit ćeš ga prepuštajući se samo jednoj njegovoj strani. Život je život jedino u svojoj punoći. Ne misli da samo žene mogu ispuniti život, ne misli da samo knjige mogu ispuniti život, ne misli da samo prijatelji mogu ispuniti život, ne misli da samo muzika, ne misli da samo obitelj, ne misli… Dijelovi se ne mogu pretvoriti u cjelinu, ma kako veliki bili – prihvati sve dijelove, jedino kao dijelove, i ne pretpostavljaj jedan drugome, jer su jednakovrijedni. Budi majstor svog zanata, ali mu ne robuj. Ne dopusti ni jednoj svojoj vrlini da se prometne u strast.


Poema „Hrvatska 1991“ pisana je desetak dana prije pada Vukovara, te se u njoj osjeća sva tjeskoba, strepnja i nade položene pred lice Gospodina onih koji su bili pogođenih ratom, ali i svih čije su misli i molitve bile s njima.

Poema me podsjeća na potresan monolog malog čovjeka s Bogom, nemoćna pred mrakom koji prijeti da proguta sve što je bilo, sve što jest i sve što bi jednom moglo biti. Mržnja je neprijatelj, mržnja je nemoć i mržnja je strah od koje se želimo osloboditi, koja nas može uništiti ali i zarobiti i od nas gore učiniti. Sumnja se poput tame zavlači u ljudska srca, koje u očaju zaziva Oca, zaziva spas, zaziva makar znak prisutnosti.



Bojim se Velikih hrvata Velikih riječi Velikih djela Gospodine moj Hoću li ikada više Prošetati ulicom U noćni sat Vjerujući Da silueta koja mi Se približava Nije krvnik Već moj brat

I mada je mali čovjek svjestan da je svaki kraj bolan i svaki početak težak, da su neke žrtve nužne i da ćemo izaći jači poslije svega, on ipak svesrdno moli Svevišnjega neka smrt zaustavi, nek je više nema. Ova poema dirljiva je slika malog čovjeka u vihoru rata koji prijeti promijeniti svijet kakvoga poznaje i time i njega sama.


Staromodne pjesme su iskazi zrele, životno iskrene ljubavi. Povremeno ispunjenje slatkim kapricioznostima i nelogičnostima, uvode čitatelja u atmosferu potpunog i svojevoljnog pripadanja drugoj osobi, preokupiranosti tijekom misli onog drugoga.



... Samo ti možeš biti Moja žena i moja ljubavnica Samo ti možeš biti moja sudbina Samo ti možeš biti Bog u čije sam se ruke prepustio Nekad davno davno nekad A da se ne sjećam točno Ni kada Ni zašto Ni kako

Knjiga „Pjesme“ mirisna je škrinja ispunjena blagim mislima i jasnim, sugestivnim slikama ljepote života koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnima, bilo da govore o potrazi za životnim smislom, ljubavi, ratu ili duhovim previranjima. U svojim dubokim promišljanjima, Miro Gavran kao da prati jednu konstantu nit kao vodilju, a ta je da je život užvišen i neponovljiv, a na nama je da takvim učinimo i živimo dok god traje.