• Marija Taraš

Pletenica – Laetitia Colombani

Izdavač: Znanje

Prijevod: Maja Ručević

2019.


Od čega su satkani naši životi? Samo od osoba i okolnosti kojima možemo pridružiti neko ime, neki datum ili mjesto? Ili su naši životi nešto mnogo kompleksnije, nešto međusobno puno povezanije nego što smo svjesni? Nismo li nekako svi, dio iste pletenice?

U romanu Laetitie Colombiani upoznajemo Smitu, Giuliu i Sarah – tri žene, tri različite sudbine, tri kraja svijeta. Međusobno povezane samo hrabrošću. Nadahnjujućom i nadasve dirljivom.


Priča kreće od Istoka, od Indije. Smita je mlada majka koja sa svojom malenom kćeri Lalitom i suprugom živi u potleušici u Bogu zaboravljenom selu. Ona je Dalitkinja, pripada onima izvan kaste, izvan sustava , izvan svega – Nedodirljivima. Njena darma (ovozemaljski zadatak) jest da golim rukama čisti improvizirane septičke jame pripadnika više kaste. Kao i njena majka prije nje. I njena majka prije. Za obavljanje tog prokletstva koje se prenosi iz života u život ne dobiva plaću, tek ostatke koje joj Jati bace poput psu. Nedodirljivima nije dozvoljeno ići u školu, piju iz posebnih bunara, niti se im je dozvoljeno tražiti išta, od ikoga. Za nedodirljive je najbolje da su i nevidljivi, naročito ako ste žena. Stoga Smita od svog supruga, koji svoju obitelj prehranjuje tako da rukama lovi štakore po polju koji su mu usput i naknada za rad, zahtjeva da Lalitu pošalju u školu. Ona je odlučna da svoju kćer neće gledati kako povraća i svaki dan nosi tu odvratnu košaru. Svjesna je da je njen suprug neobično dobar u odnosu na njihovu okolinu, brižan i nježan kakav jest čak je svojevoljno zadržao svoje žensko dijete koje bi inače ubili odmah po rođenju, neke čak žive zakopane. Smita živi u svijetu gdje ženu javno siluju zbog muževih dugova, sestre zbog bratovih grijeha, kćeri su prodane u dječjoj dobi ostavljene na milost i nemilost svojih muževa. Ovdje svijet odmah pokazuje ženama koliko vrijede. A ne vrijede baš ništa.



„Često bi ponavljao: Žena nije ravnopravna mužu, ona mu pripada. Ona je njegovo vlasništvo i ropkinja. Mora se pokoriti njegovoj volji. Zacijelo bi prije spasio kravu nego vlastitu ženu.“


Nakon što Smita uviđa da čak niti novac Laliti neće omogućiti obrazovanje i bolji život, shvaća da sve svoje nade mora položiti u svoje nepokolebljivo srce i Višnuu kojem se zavjetuje u zamjenu za zaštitu na opasnom putu na drugi kraj Indije gdje će sa svojom kćeri potražiti život kakav zaslužuju i prekinuti karmu. Da, njih dvije moraju odbaciti to nasljeđe i prekinuti krug iz kojeg nitko ne izlazi.



„Milijuni poput nje pomireno čekaju smrt, bit će bolje u idućem životu, rekla bi njezina majka, osim ako se pakleni krug reinkarnacija ne zaustavi. Čemu se nadala? Nirvani, kao posljednjem odredištu. O čemu je sanjala? Da umre pokraj svete rijeke Ganges. Kažu da pakleni krug života poslije završava. Krajnji cilj je postignut kada više nema rođenja, stapanje s apsolutnim, sa svemirom. No ta prilika nije dana svima, govorila je majka. Neki su osuđeni da žive. Red stvari mora se prihvatiti kao Božanska kazna. To je tako: vječnost treba zaslužiti.
Dok čekaju vječnost, Daliti se pokoravaju.
Ali ne i Smita. Ne danas.
Ona tu sudbinu doživljava kao kakvu okrutnu fatalnost. Ali kćer joj neće podjarmiti. To je obećala sebi, baš ovdje, pred oltarom posvećenom Višnuu, usred mračne potleušice u kojoj njezin muž već spava. Ne, neće je podjarmiti. Smitina pobuna je tiha, nečujna, gotovo nevidljiva.
Ali tu je.“


Sljedeća priča koja se plete sa Smitinom zbiva se dalje na zapadu, točnije u Palermju na Siciliji. Upoznajemo dvadesetogodišnju Giuliu, neobično lijepu djevojku iz obitelji koja živi od cascature, sicilijanskog običaja koji podrazumijeva čuvanje kose koja otpadne ili koju se odreže kako bi se od nje pravili umetci ili perike. Atelje je jedan od posljednjih takvih u Palermu i posao se, kao i sama vještina čuvaju i predaju s koljena na koljeno. Giulijin otac vodi svoju radnju s ljubavlju i brigom za svoje radnice koje se međusobno podupiru i zajedno tvore nešto poput obitelji u kojoj Giulia vidi svoju budućnost. Ona je ta koja će nastaviti očevu tradiciju. No njen se svijet preko noći okrene naglavačke kada njen otac doživi nesreću, te se odgovornost za opstanak ateljea ali i njene obitelji sruči na njena ramena. Uz to što teško prihvaća očevo teško stanje, otkriva da je obiteljski posao pred bankrotom te se nađe u beznadnoj situaciji. U svom tom metežu, upoznaje samozatajnog stranca s turbanom na glavi koji u njoj budi emocije kakve njeni slatkorječivi sunarodnjaci nikada nisu uspjeli pobuditi u djevojci koja je oduvijek više voljela tišinu knjižnice nego buku noćnih barova. Kamal je Sikh iz Kašmira kojeg napustio bježeći od nasilja i krvoprolića kojim je indijska vojska ugušila ustanke autonomaša. Sama činjenica da se radi o strancu, druge religije i običaja, na kraju krajeva radi se o muškarcu koji bi trebao prvi prići djevojci a on to ne čini, još više privlači Giuliu.



„Promatrajući ga dok izlazi iz knjižnice s knjigom koju je posudio, Giuliji se srce steže. Zašto nema hrabrosti poći za njim? Ovdje se takvo što ne radi. Ne trči se za muškarcem kojeg tek upoznaš. Na svu njenu žalost, i ona je samo jedna od ovdašnjih mladih djevojaka koja uvijek promatra kako se događaji odvijaju, a da se nikada ne usudi izmijeniti njihov tok."


Drugačiji je, baš poput Giulie i ona s njim otkriva svoju ženstvenost i ljubav. Međutim, izgleda da spas obiteljskog posla leži u udaji za imućnog mladića iz Palerma, a Giulia se bori između ljubavi prema Kamalu, osjećaja dužnosti prema obitelji i iskonskog nagona snažne žene koja se u njoj budi da svoju sudbinu preuzme u svoje ruke. Hoće li hrabrost i ljubav biti dovoljni?


Treća nas priča odvodi na krajnji zapad, u Kanadu gdje Sarah Cohen gotovo neljudskom sposobnošću balansira životom majke troje djece i briljantne suradnice u prestižnom odvjetničkom društvu Johnson & Lockwood. Sarah je itekako svjesna cijene svog uspjeha ali i činjenice da on isključivo ovisi o tome da ona bude i ostane savršena i neustrašiva.



„Majka u obitelji, viši kadar, working-girl, it-girl, wonder woman, sve te etikete što ih ženski časopisi pripisuju ženama poput nje i Sarah sada tegli na svojim leđima.
… Prije no što je krenula na posao, suze je prekrila debelim slojem pudera. Osjećala se rastrgnuto i razapeto, ali nikome se nije mogla povjeriti. Zavidjela je svome mužu, ma svim muškarcima na toj fascinantnoj opuštenosti; oni takav osjećaj nekim čudom nikad nisu imali. Kad jutrom kreću na posao, sa sobom samo nose svoje parnice, dok ona pak posvuda tegli taj teret krivnje, kao što kornjača nosi svoj oklop. Na početku se još i borila protiv tog osjećaja, nastojala ga je poreknuti, odstraniti, no naposljetku je u životu morala naći mjesta i za njega.“


Sarah se ne žali, previše je radila i previše je žrtvovala da bi dozvolila krivnji, koja je njena stalna suputnica, da preuzme kormilo i dominira njenim životom. Uz pomoć muške dadilje organizira život za svoje troje djece kojima poklanja ono malo slobodnog vremena koje joj posao ostavlja. A za sebe, Sarah vremena nema. Čak ni kada sazna da u njedrima nosi zloćudnu bolest koja prijeti uništiti sve za što se Sarah borila. Ali ni tada, Sarah ne priznaje bolest ni poraz. Nastavlja gaziti kroz život, prikrivajući bolest, dajući sve što je ostalo o nje jer je svjesna da se u toj areni i najmanja naznaka slabosti skupo plaća. Jednom kada je odbace oni kojima je davala najviše i najbolje od sebe, Sarah će potonuti u tamu nepravde, frustracije i nemoći iz koje je će možda uspjeti izvući ona ista hrabrost kojom je pokoravala okrutni poslovni svijet kojim dominiraju muškarci i novootkrivena ljubav prema sebi i onome što je čini snažnom. Onom što je čini ženom.


„Pletenica“ je roman prožet ovim, naizmjenično pričanim, nevjerojatnim opet nerijetko svakodnevnim ženskim sudbinama. Ako se malo osvrnemo oko sebe, shvatiti ćemo da su takve žene svuda oko nas. Od onih koje pokušavaju dokazati svoju vrijednost obezvrjeđujući sebe kao ženu kako bi se prikazale snažnima i ravnopravnima, onih koje nametnuti osjećaj odgovornosti, običaji, tradicija guše u nastojanju samoostvarenja, do onih kojima je oduzeto svako dostojanstvo i pravo na temelju spola i društvene pripadnosti ali im ne može biti oduzeta želja za slobodom i boljim životom. Svijet je prepun žena u kojima svakodnevno gasnu stotine želja i snova, mnogo njih pokušavamo utrnuti mi same. Često puta imamo i srce, i snagu, i talent, jedino što nam nedostaje je hrabrost. Ali mi nismo same. Nikad nismo bile same. Samo trebamo dozvoliti da se međusobno upletemo u neraskidiv i moćan vez kao savez vjere jednih u druge.


Laetitia Columbiani napravila je veoma dobar posao sa svojim prvim romanom. Nadam se da će nam i ubuduće nastaviti donositi priče koje će mijenjati naš pogled na svijet.