• Marija Taraš

Rastanci - Mani Gotovac

Izdavač: V.B.Z.

Godina: 2019.


Sve fatalne ljubavi imaju sličan početak, sve su one iskre koje se munjevito i nekontrolirano pretvaraju u krijes, buktinju koja guta sve unutar i oko sebe. Slično počinje ljubav između glavne junakinje romana „Rastanci“, do tada sretno udane novinarke i što ona naziva inačicom Don Juana, zavodljivog i iznimno nadarenog scenarista. Naravno, oženjenog.


„Tu, sada vidim, stoje dva muškarca. Jednog prepoznajem. „To je onaj televizijski redatelj, zove se, mislim, Eduard Galić.“ Drugi nam je okrenut leđima. Prilazimo. Taj drugi se naglo okrene. Pogledamo se. I skamenim se, postajem Kameni gost. Zastane mi dah. Ali doslovce. Kao da mi je krv nestala iz svih mjesta u tijelu na kojima bi trebala biti. Ne mogu disati. Stojim. Ne mogu se pomaknuti ni lijevo ni desno. On gleda u mene, u moje oči i ne trepće. Moje oči usredotočeno zure u njegove. Čini mi se da se moj zaustavljeni krvotok sada i vidi, blijede mi ruke, vrat, lice. Postajem li prozirna?“

Malo nakon prvog susreta, njih dvoje se upuštaju u strastvenu aferu. I mada si to u samom začetku ne žele priznati, njihova neutaživa žudnja jedno za drugim nadrasta njihove strahove, brakove i živote. Nadrasta njih same. Ona gubi glavu, uzbuđuje ju baš sve vezano za njega, a naročit užitak nalazi u načinu njegova prepričavanja za koji kaže:


„Uživam u tome njegovu pomalo promuklom, tamnom glasu. Već me taj ton i pauze i taj „kužiiiš“, već samo to ubacuje u posebno stanje. On priča neku apsurdnu zgodu, neku packariju. Priča kao da slika. A ja u svakoj rečenici vidim detalje slike. Začas se nađem u pomalo poremećenoj, ćaknutoj stvarnosti. U takvoj se oduvijek bolje osjećam nego u ovoj u kojoj živim. Prepuštam se njezinu ritmu, stilu, nestajem u tim njegovim crnim svjetovima s nekom neočekivanom iskrom crvene ili bijele boje. Čini mi se kao da slušam orlove i ptice kako prelijeću, love, cvrkuću, nestaju i vraćaju se. Kao da mirišem more.“

Kako bi bili što bliže jedno drugom kreću se u istom društvu sa svojim supružnicima te jednom prilikom otputuju u Veneciju u koju je on beznadno zaljubljen. Venecija postaje njihova, grad u kojem će su uvijek iznova vraćati jedno drugom. Jedino će ona za njih uvijek značiti sastanak.


„Venecija je samo još jedna od njegovih žena, pomislim. Zavodljiva grabljivica. Ali ima u tome nešto što me veseli. Venecija je napokon i nešto što nije u njegovoj moći. On nju ne može opčiniti, naprotiv, ona opčinjava njega, on je tu u njezinoj vlasti, netremice zuri u taj kamen.“

Kroz roman ne saznajemo njihova imena, što mu daje još osobniju notu i mada na početku Mani ističe kako se radi o fikciji u kojoj se pojavljuju imena ljudi iz stvarnog života kako bi nam približila kronologiju kulturne scene Zagreba sredine 70-tih do danas, zaista je teško odoljeti iskušenju ne zamišljati samu Mani i njenog bivšeg supruga Željka Senečića „Seneku“ kao glavne junake njenog posljednjeg i po mnogima ponajboljeg romana. Oni krste jedno drugo imenima Luz i Luv.


„- Znam, zvat ću te Luz. Ti si za mene luzerica. Sve ću s tobom izgubiti – kaže mi On.
….
Tako sam usvojila taj nadimak, zavoljela ga. Pa sam i sama zaboravila kako se zovem.
- A ja tebe neću zvati Lav. Ne, neću ljubav. Hoću nešto izokrenuto, s dugim „uuuuuu“, ti si za mene nešto joj, ti si, „uuuuuuuuuuu“. Zvat ću te Luv. Taj ti nadimak odlično pristaje. Zapravo, ne mogu se više sjetiti kako se ono zoveš.“

Nakon što provedu tri dana u Lovranu, rastanak se svom težinom obrušava na njih te oboje shvaćaju kako nikada više neće moći niti htjeti trpjeti odsutnost onog drugog.


„Napravim prva dva koraka, jedva, nesigurno. Poput tek rođene životinjice. Osjećam kako je između mene i mog tijela nestao onaj sklad koji me nosio protekla tri dana. Pokušavam iznova skupiti dijelove sebe. Ne uspijevam. Kao da oni nisu baš predodređeni da se drže zajedno. Uguram ključ u bravu. Ulazim u hol našeg stana. Osjećam poznati miris i neku mlačnu blizinu. U mislima jasno vidim put kojim mogu zaobići spavaću sobu. Nekoliko koraka kroz hol duž garderobnog ormara, djevojačka sobica, kupaonica. Tamo se svlačim. Zastanem gola pred zrcalom. U zrcalu ugledam Luva. Pomislim kako i on mene vidi u nekom od svojih zrcala, tamo na Zrinjevcu.“

Pokreću razvode svojih brakova, te se useljavaju u potkrovlje na Mažurancu je Luv, po treći put postavlja bračnu scenografiju u filmu svog života. Vjenčaju se i mada sretan, Luv skida prsten čim napuste gradsku vijećnicu. Nikad ga više neće nositi. U tom, nekom mirnijem periodu njihova života kroz njihova druženja, njegov rad na filmu i njenom novinarskom poslu gdje piše kolumne o svijetu filma upoznajemo jedan izumrli svijet o kojem mlađe generacije vjerojatno malo znaju. Amerikanci su zagrebački Jadran film su zvali europskim Hollywood-om. Bilo je to vrijeme najvećih kinematografskih postignuća na ovim prostorima, vrijeme iznimno talentiranih redatelja, scenografa, glumaca, pisaca i kulturnjaka.


„Koji te kurac zezam? Kod velikih svjetskih redatelja Zagreb je uvjerljivo glumio najveće europske gradove, pa i Moskvi u New York…
… ti mene nisi poznavala kada sam na Jakuševcu napravio Nevadu, a na nekadašnjem kupalištu na Savi sagradili smo Hirošimu. U seriji Dvanaest žigosanih glavni štab nije bio u Londonu nego na Institutu za radnički pokret, a Ilirska dvorana u Opatičkoj ulici, na dvorana što se tebi inače, kurac, tako jako sviđa, glumila je spavaće sobe i engleske kraljice i Evite Peron.“

No kako vrijeme prolazi Luz uviđa kako ono što ju je privuklo Luvu privlači i druge žene te da, u skladu sa slikom Don Juana s početka romana, on teško odolijeva svojoj pravoj prirodi. Ona pak sanja o pravoj ljubavi, isključivoj ljubavi i sve drugo joj oduzima trezvenost i tlo pod nogama. Ona ne može niti želi drugačije. Luvu s druge strane nikako ne ide u glavu kako ona ne može shvatiti da su tjelesni porivi i ljubav dvije potpuno odvojive i nepovezane pojave. On ju voli. Dapače, obožava. Pa što više hoće od njega?


„Zaspi. U snu gleda kako Luz vijori po cijeloj kući i muči ga u polusnu, muči ga jer osjeća kako voli, kako bezumno voli tu svoju suludu i krakatu i neulovljivu ženu, voli je u snu više i od Alfe i više od svih nogometnih utakmica i automobilskih utrka zajedno. Vrte mu se pred očima u snu ostaci tih rasutih filmskih i drugih rekvizita, tih tereta, i srušene kuće na njegovim slikama i iskešeni mršavi pajaci, i ta crnina, i kaos, i u svemu tome, u njegovu snu, tu, i sada, pleše samo ona. Odasvud izbija samo Luz, odasvud izvodi neke piruete kao da je primabalerina. Njezini srebrnkasti djetinjasti pokreti, njezina drskost, toliko neizdržljiva i njemu toliko privlačna, pojavljuju se u figurama na stropu, na gredama, na prozorima. Sve uokolo, sva ta lica što mu se vrzmaju po stanu, sva ta lica što su mu za petama, sve te bivše i sadašnje žene, sve postaje nekakva laž. Bljutava. Osim te lebdeće, te vještice, te Luz.“

Ipak, Luz izjeda ljubomora. Prema drugim ženama, njegovim slikama, filmovima na kojima radi, njegovim nedjeljnim druženjima u Esplanadi. Želi ga svog samo za sebe i u očajničkim nastojanjima da ga promijeni, da ga uvjeri da je njen način ljubavi jedini ispravan oni se polako udaljavaju jedno od drugog. Luv nepokolebljivo štiti svoj identitet i način života koji će, svjestan je, uvijek bito vezan uz Luz ali će ostati samo i isključivo njegov.

Godine prolaze, vremena se mijenjaju. Zlatno doba filma je na zalasku, neki ljudi odlaze, dolazi rat. Zagreb je drugačiji. I Venecija je druga. Svijet u kojem su se Luv i Luz zavoljeli polako kopni, kao i njih odnos koji bez obzira na sve tu i tamo iznova zaiskri onim istim žarom kao nekad. Nek je među njima bilo varanja, vrištanja, plakanja, osvete i mučnih šutnji. Ona za njega ostaje svjetlost, koliko god da je mraka i daljina među njima.


„Mrzi njezine ekscese. Ovaj put misli kako je namjerno skočila na tu prokletu staklenu ploču od stola. Zbog YSL-a. Koja zajebancija. Ali kako bilo da bilo, nije se mogao sjetiti ni jedne druge žene koja je u toj mjeri zaokupila cijeli njegov krajolik. Sve ostalo sve ostale, bile su ipak samo pozadina. Osjeća to i sada i još uvijek kao i prvi dan kada ju je vidio u Kazališnoj kavani. I danas, kada bi ušao u kavanu punu ljudi, odmah bi osjetio je li ona tamo ili nije. Njegove oči bi najprije ugledale nju. Nije ona za njega osobito zgodna. Nije je nikad poželio slikati. Nije u njoj vidio model. Ne zna točno ni je li inteligentna kako se inače čini. Sve više u to sumnja. Ali svjetlo je još uvijek tamo gdje je ona. Ima, kurac, ima tu neku svoju zlatnu auru, jebi ga.“

Ta ljubav među njima na kraju ipak postaje premučna za oboje i Luv napušta Luz nakon dvadesetak godina braka. Luz prolazi kroz teška razdoblja ispunjena bijesom, ljutnjom i predbacivanjima i sebi i njemu, no s vremenom ponovno nalazi način da uhvati ritam vlastitih koraka. Imati će priliku ponovo voljeti, ponovo živjeti, ali sjena ljubavi koju osjeća prema Luvu, pratiti će je do kraja života. Njihovi životi će ostati zauvijek isprepleteni nizom susreta, poziva, sastanaka i tih prokletih rastanaka. Uvijek iznova rastanaka, neizbježnih kao što je on njoj. Kao što je ona neizbježna njemu.


Ljepota ovog velikog ljubavnog romana jeste upravo u njegovoj surovoj iskrenosti o tome kakva ljubav može biti i kakvom bi mi voljeli da ona bude. Prilagođena i pitoma. Međutim čini se, koliko god pokušavali ovladati njome, ona će uvijek vladati nama.


Od srca preporučam ovu knjigu <3

Draga Mani, hvala ti…