• Marija Taraš

Znam zašto ptica u kavezu pjeva - Maya Angelou

Izdavač: Planetopija

Prijevod: Željka Gorički

2018.

Sjećamo li se svi kako je bilo odrastati?

Ne mislim na sjećanja iz djetinjstva i događaje koje su nas obilježili već na sam proces koji se odvijao u nama. Ponekad imam dojam kako sama činjenica što smo u nekom trenutku odrasli potiskuje vrijeme i svijet kakvog smo znali, kao da izguruju vizuru djeteta koje smo nekada bili. Čitajući autobiografski roman „Znam zašto ptica u kavezu ne pjeva“ ikone američke i svjetske književnosti Maye Angelou nisam mogla ne zastati na trenutak i dobro promotriti svoju djecu i makar pokušati zamisliti njihovo poimanje sebe i svijeta koji ih okružuje u tom trenutku. Jesu li ikada pomislili da je ljubav uvjetovana? Hoće li se ikada pomisliti da ih je moguće samo dobro podnositi, ali nikada zapravo voljeti? Naši se životi uvelike razlikuje od svijeta u kojem je odrasla Maya Angelou i samim time je u meni rastao osjećaj zahvalnosti što su moja djeca, a i ja sama bila pošteđena teških životnih okolnosti u kojima su odrastala djeca u 30-tim i 40-tim godinama na američkom Jugu. Okolnosti u kakvima, ako ne i mnogo gorima, i danas odrastaju mnoga djeca diljem svijeta.



“U Stampsu je segregacija bila toliko potpuna da većina crnačke djece nije uopće znala kako bijelci izgledaju. … Sjećam se da sam mislila da bijelci nisu stvarni.”


U ovom briljantan roman o odrastanju, Maya nas poput duha prošlosti odvodi u Stamps (Arkansas) kamo je doputovala kao trogodišnja djevojčica s bratom Baileyem nakon razvoda svojih roditelja. Osim činjenice da je tako malo dijete proputovalo pola SAD-a samo s natpisom na ruci, odvojena od roditelja, za mene je kao majku, nekoć i dijete bilo do srži uznemirujuće ali mi je bilo jasno da, kako bi razumjela život spisateljice, moram resetirati sve postavke u glavi o onome kako bi odrastanje "trebalo" izgledati. Svakako, segregacija i rasizam je nešto što (hvala nebesima) nikada neću moći u potpunosti razumjeti, a kamo li osjetiti svu njegovu težinu poput okova kojih se zapravo nikada nisu ni oslobodili. Malenu Mayu i Baileya odgaja stroga Nana, izrazito religiozna i u zajednici poštovana žena koja vodi Trgovinu gdje mališani susreću članove zajednice, svjedoče teškom životu na poljima pamuka i crnačkom dijelu Stampsa gdje su jedini bijelci bili siromašniji čak od njih ali su svejedno od njih omalovažavani i nepriznati ne samo kao članovi društva, već kao ljudska bića uopće.



"Riječi su više od onoga što piše na papiru. Samo ih ljudski glas može ispuniti dubljim značenjem.“


Ipak, roman vrvi gorsko slatkim sjećanjima na igre s prijateljima, druženja za obiteljskim stolom, poetičnim opisima krajolika i duhovitim, samo djetetu karakterističnim razmišljanjima o Bogu i smislu svega. Ljubav koju osjeća prema svom bratu, dirljiva je, snažna i opipljiva. Do svoje 17-te godine djeca će ponovno doći k majci i ostatku obitelji Baxter, kada će Maya doživjeti traumu koja će je obilježiti i definirati u ženu kakva je postala. Sam čin silovanja nije eksplicitno opisan, ali daje savršen uvid u emocionalno stanje djeteta koje ga doživljava. Emocije od zbunjenosti, fizičke boli, straha, neznanja i potrebe da zaštiti voljenoga brata odaju kako je najbolji način za ucijeniti dijete – ljubav. Kakva ironija! Počinitelj, koji je bio majčin partner biva osuđen i u istom danu oslobođen, no članovi obitelji Baxter uzimaju pravdu u svoje ruke, gospodin Freeman biva nađen mrtav a malena Maya zanjemi zbog straha od vlastita glasa.



"Pomislila sam da je moj glas toliko snažan da mogu ubijati ljude i zaključila da je bolje da ne govorim.”


Kako sam prolazila stranicama romana, snažno sam osjećala Mayino odrastanje i emocionalno sazrijevanje, primjećivala promjene u odnosu s majkom, bratom ali i rijetko prisutnim ocem, te naznake njenih sklonosti i afiniteta. Najviše me fascinirao način na koji je uspjela prenijeti potrebu djeteta koje možda po prirodi nije šarmantno i lijepo poput Baileya, da bude voljeno, dapače čak da na neki način opravda pruženu pažnju i ljubav. Naravno, kako godine prolaze naziremo i Mayinu buntovnu stranu te ona polako poprima obrise kultne ikone koja je postala nositeljica ženskog, ali i ljudskog glasa te uzor ljudima poput M. L. Kinga, Malcom X-a, Oprah i Baracka Obame.



"Ne postoji veća agonija od nošenja ne ispričane priče u sebi. "


„Zašto ptica u kavezu pjeva“ je poetična priča o odrastanju i uspomena s kojih je podignut veo tajnosti i osjećaja nametnute krivnje, nešto čime se svakodnevno nose mnoga djeca i mladi, možda pitajući se da li ih itko zaista vidi. Želim vjerovati da ću zbog ove priče pokušati bolje razumjeti i "vidjeti" svoju djecu dok budu prolazili kroz te delikatne i formativne godine odrastanja. Znam to jer me podsjetila da sam i ja nekoć morala poći tom čudnom stazom koja se zove život.